Odlomak iz propovijedi riječkog nadbiskupa i metropolita Mate Uzinića za prvu nedjelju došašća 2.prosinca 2023.godine

„Općenito bi se moglo reći čitajući današnju Isusovu parabolu kojom liturgija prve nedjelje došašća započinje novu liturgijsku godinu da je gospodar o kojem se govori Bog, a njegova kuća svijet u cjelini. Bog je gospodar svega stvorenoga. Sve što jest njegovo je djelo, njegova „kuća“. On je nama ljudima, svim ljudima bez obzira na sve naše razlike, ostavio sve što je stvorio da sa svim mudro i odgovorno upravljamo. Misleći na ovo Izaija kliče u prvom čitanju: „Gospodine, ti si naš otac, mi smo glina, a ti naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih.“ Uistinu, sve što jesmo i imamo njemu pripada, a nama je samo povjereno. To od nas zahtjeva budnost i vjerno upravljanje s povjerenim, u skladu s Božjom voljom. Zaboravimo li da mi nismo gospodari, odnosno da smo svijetom dužni upravljati u skladu s Božjom voljom, u „kući“ koja nam je povjerena će vladati nered. Posljedice tog nereda vidimo svaki dan, bilo da se očituje u ratovima i siromaštvu, bilo da je vidljiv u prirodnim katastrofama i pandemijama koje su nerijetko posljedica našeg neodgovornog ponašanje i iskorištavanja onoga čim bismo trebali upravljati. Sve to se na kraju okreće i protiv samog čovjeka ili, kako u apostolskoj pobudnici Laudate Deum piše papa Franjo objašnjavajući njezin naziv: “Slava Bogu” naziv je ovog pisma. Jer ljudsko biće koje teži da samim sobom zamijeni Boga postaje najveća opasnost za sebe“ (73). A Gospodar – Bog može doći bilo kad, pa i u ovom trenutku, i od nas zatražiti račun o našem upravljanju.

Specifično naša kršćanska poruka u gospodaru iz ove parabole prepoznaje samog Isusa, a u Crkvi njegovu kuću. Da, Isus je gospodar, Crkva je gospodareva kuća, a mi kršćani – svatko na svom mjestu i u svojoj ulozi – njegova sluge. Isus nam je ostavio Crkvu s njezinim poslanjem i povjerio nam da njom upravljamo. I pitanje nad pitanjima je pitanje: Kako mi, u onoj ulozi koju imamo u Crkvi – koju danas želimo izgrađivati kao sinodalnu Crkvu zajedništva, sudjelovanja i poslanja – vršimo ulogu upravljanja koja nam je povjerena? O odgovoru na to pitanje ovisi hoće li nas Isus naći budne kad ponovo dođe.

Isus nas ne želi prestrašiti. Njemu ne bi bilo drago da nas iznenadi i nađe nespremne kad ponovo dođe. Možda je to i razlog što još uvijek odgađa svoj dolazak. Nismo spremni! Želi da se trgnemo i pripremimo. Ovo vrijeme liturgijske godine koje zovemo došašće ili advent nam želi u tome pomoći. Isus sigurno ponovo dolazi. On dolazi ponovo na kraju vremena. Ali istovremeno se svakog dana, a posebno u jakim vremenima liturgijske godine kao što je došašće, ponovo vraća također u svojoj riječi, u sakramentima i liturgijskim slavljima koja u ovom vremenu odišu nekom posebnom radošću, radošću iščekivanja. On, kako smo to vidjeli prošle nedjelje, trajno dolazi i zaogrnut u lik naše braće i sestra, osobito onih koji su potrebni jer su gladni, žedni, bosi, goli, bolesni, zatočeni izbjegli i sl. Kako se ne prisjetiti danas i osoba s invaliditetom…

… i u duhu molitvenih nakana apostolata molitve za prosinac: papina nakana je za osobe s invaliditetom da budu u središtu pozornosti društva i da institucije (to uključuje i Crkvu) pružaju inkluzivne programe koji cijene njihovo aktivno sudjelovanje, a nakana biskupa je ovom tragu za djecu s posebnim potrebama da im se pruži prikladna i velikodušna skrb cijele zajednice. I u svakoj osobi s invaliditetom nam dolazi Isus da bi nas pozvao da koračamo zajedno, pomažući jedni drugima i učeći jedni od drugih…

…Isus nas želi probuditi i učiniti spremnima za svoj konačni dolazak svakim susretom s drugim i drugačijim, onima koji nam se ljudski čini manje savršenim, kako bi nam pomogao promijeniti kriterije i proširiti vidike. I kako bismo, s promijenjenim kriterijima i proširenim vidicima, bili spremni prepoznati njegov dolazak i prihvatiti ga u svim našim iskušenjima, bolestima, nesrećama, potrebama i poteškoćama… Sve su te situacije, uza svu tragediju i često neshvatljivu bol koju sa sobom nose, kao i ona pitanja koja nam se postavljaju poput pitanja zašto baš mom djetetu ili zašto baš meni, ono milosno vrijeme, Gospodinov način da nas u našem nesavršenom svijetu opterećenom grijehom i njegovim posljedicama, probudi, kako bi nas i onda kad konačno dođe pronašao budne i spremne.

„Bdijte … jer ne znate kad će se domaćin vratiti. … Što da vam kažem: Bdijte!“ Od nas se traži budnost koju možemo imati samo ako ostanemo neraskidivim vezama Duha Svetoga povezani s drugim članovima Crkve i po Crkvi s Isusom Kristom, našim Bogom i gospodarom svega. Osobe s invaliditetom nam poručuju da su i oni Crkva i da ne žele biti samo objekti naše pažnje samo oni koji primaju, nego da jesu i žele biti i subjekti našeg pastorala, most koji nas povezuje s Isusom Kristom koji nam i u njima dolazi. Njega smo prošle nedjelje proslavili kao kralja i gospodara svemira. Njega došašćem iščekujemo na otajstven način u Božiću koji je pred nama. I prepoznajemo jedni u drugima. On je onaj koji će doći i na kralju vremena. Neka – kako nas u drugom današnjem čitanju u svojoj molitvi ohrabruje sv. Pavao – on bude i ostane i onaj koji će nas u svim našim nastojanjima, kušnjama i traženjima, i u našem koračanju zajedno, „učiniti postojanima do kraja.“

Tekst preuzet sa: www.ri-nadbiskupija.hr