Predstavljajući Ivana Krstitelja kao Isusova preteču, evanđelist Marko se prisjeća proroka Izaije i nalazi da je Ivanov nastup označio ispunjenje onoga što je stoljećima prije Isusove pojave u Božje ime najavio taj veliki židovski prorok: «Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!» (Mk 1,3). S tom riječi Marko ima dvostruku namjeru: prvo, želi Isusa prikazati kao od Boga obećanog i od naroda očekivanog donositelja spasenja; drugo, riječ Božja dana po proroku, koja se povratkom naroda iz babilonskog sužanjstva već jednom u povijesti ispunila, ne prestaje time i dalje biti Božje obećanje koje teži k još većem ispunjenju. Ona svjedoči o Bogu koji se ne prestaje brinuti o svom narodu i koji je uvijek drukčiji i veći od predodžbe koju taj narod ima o njemu: Deus semper maior.

Zato je dobro pobliže se upoznati s tom proročkom riječi koja tako divno povezuje Izaiju, Ivana i Isusa, a to znači vrijeme obećanja i vrijeme ispunjenja. U trenutku kad narod stenje pod težinom ropstva u Babilonu i kad na nov način promišlja svoju prošlost, tražeći odgovor, zašto ga je Bog tako strogo kaznio, po proroku Izaiji dolazi riječ puna ganutljive Božje samilosti: «Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš, Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana…Glas viče: ‘Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu!» (Iz 40,1-3). Prorok želi poručiti narodu: ne samo da je prestala Božja srdžba prema narodu, nego će ga Bog sam kroz pustinju ponovo odvesti u obećanu zemlju. U tu svrhu on je, kako znademo, potaknuo srce poganskog kralja Kira koji je pustio narod da se vrati i tako posredno i sam sudjelovao u ispunjenju Božjeg obećanja, što već najavljuje da će Bog u budućnosti djelovati i s poganskim narodima.

Marko je svjestan da Izaijino i Ivanovo vrijeme dijele duga stoljeća, on također znade da ni Ivan koji propovijeda na obali Jordana kao ni narod okupljen oko njega nemaju ništa zajedničko s pustinjom, pa ipak za njega je Izaijina riječ i dalje nova i aktualna. Dok je Izaija nekoć mislio na stvarnu pustinju kroz koju je narod morao proći na povratku iz Babilona u svoj zavičaj, u Ivana je pustinja postala metaforom, snažnom slikom za stanje naroda koji je, iako je fizički već odavno ponovo u svom zavičaju, svojim stvarnim životom daleko od Boga. Zato je u Ivanovoj propovijedi obećanje povratka zamijenjeno pozivom na obraćenje. A taj poziv ostaje radosna vijest, jer Ivan jamči Božje oproštenje svima koji taj poziv prihvate, umjesto suda koji inače svojim grijesima zaslužuju.

Pustinja je takvo mjesto gdje čovjek ima samo dvije mogućnosti: ili će propasti prepušten sam sebi ili će sresti Boga i po njemu doživjeti spasenje. Biblija govori o iskustvu Božje blizine koju su brojni velikani izabranog naroda tamo imali, od Abrahama, preko Mojsija, Ilije, do Ivana Krstitelja. On je, osjetivši Božji poziv, ostavio sve, i očinski dom i mogućnost osnivanja vlastite obitelji i povukao se u pustinju da u samoći čuje što Bog želi od njega. Tamo nije mogao naučiti ni govorničku vještinu, ni završiti visoke škole, ali je mogao naučiti Božju mudrost kroz šutnju, post i molitvu.

Nikakvo čudo da, nakon vremena provedena u pustinji, uvjerljivost Ivanovoj propovijedi daje i sama njegova pojava. Svojim isposničkim izgledom i s pokorničkom odjećom na tijelu, Ivan se sav pretvorio u živi glas koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ali posebnu snagu uvjerljivosti daje najava većeg od njega: «Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim» (Mk 1,7-8). Možda ni Ivan sam u tom času nije znao točno reći po čemu će taj drugi biti «jači od njega». Možda je računao da će Isus proglasiti strogi sud Božji nad grješnicima i biti izvršitelj tog suda, a Isus nastupa kao navjestitelj Radosne vijesti spasenja. Dakle, ljudski rečeno, Ivan se prevario u očekivanju.

Ima jedan trenutak u životu tog velikog proroka koji govori tome u prilog. Kad ga je Herod već bacio u tamnicu, a Isus ima sve više uspjeha kod ljudi, on šalje svoje učenike da ga pitaju, je li on doista taj koga je on najavio kao «jačega» ili treba drugog čekati. Znamo da Isus nije odgovorio s da ili ne, nego je samo upozorio na dobročinstva koja Bog po njemu čini na ljudima kao i na činjenicu da se Radosna vijest naviješta svima. Ponovo vidimo kako je Bog u svom djelovanju uvijek nepredvidiv i kako je i veliki Ivan imao svoje ljudske granice.

Ali upravo tu mi, današnji slušatelji Ivanove propovijedi, možemo naći upozorenje i pouku za nas. Zar i mi katkad ne stavljamo granice Božjem djelovanju i ne čudimo se kako on to postupa? Zar se mnogi kršćani ne pitaju: zašto Bog ne uništi tolike grješnike i svoje mrzitelje, a zaboravljaju da smo svi samo grješnici, veći ili manji, i da svi živimo od Božje dobrote i njegova milosrđa i da Bog samo tako i danas dolazi ljudima u susret, očekujući da mu oni koji se zovu njegovim vjernicima upravo takvim životom trajno pripravljaju put k drugima.

Već više od dva stoljeća u svijetu se propovijeda borba protiv Boga kako bi čovjek bio posve slobodan i mogao ostvariti svoje dostojanstvo, ne podlažući se nikomu. Rezultati takve borbe danas su porazni. Čovjek ne samo da je postao ovisnikom o onom što ga je trebalo osloboditi i usrećiti, nego sam ljudski život nije nikad bio na nižoj cijeni. Čovjek bez Boga spreman je drugog čovjeka koristiti kao puko sredstvo za svoje, često sumnjive, ciljeve i interes. Zato je krajnje vrijeme da današnji čovjek Ivanov poziv na obraćenje čuje na nov način: obratite se Bogu koji je čovjekov najbolji prijatelj i koji jedini može jamčiti njegovu slobodu i dostojanstvo!

Suvremeni čovjek može s ponosom pokazati na tolika postignuća i na silni materijalni napredak, ali se mora postidjeti svoga, često vrlo velikog, duhovnog siromaštva. Zato i danas svijet može spasiti samo onaj «tko krsti Duhom Svetim». Obnova svijeta, na koju se misli kad se govori o potrebi nove evangelizacije, moguća je samo snagom Duha koji će očistiti ljudska srca, nadahnjivati misli mira i povezivati sve ljude u ljubavi. Civilizacija ljubavi o kojoj Sveti Otac često govori i za koju se zalaže nije stvar neke budućnosti, makar i jako bliske, već je to i potreba i mogućnost sadašnjeg trenutka. Neka barem za nas koji svjesno proživljavamo  Došašće i budno idemo u susret onom koji dolazi to postane adventska stvarnost našeg sadašnjeg života. 

Tekst preuzet sa www. franjevci.info ( Fra Ivan Dugandžić )