Središnja proslava
Zemun ( TU ). U Nedjelju 19.09 u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu, održana je svečana Sveta Misa povodom proslave 300 godina od obnove župe Zemun. Euharijistijko slavlje je predvodio mons Đura Gašparović, srijemski biskup u koncelabraciji sa mons Đurom Hranićem, nadbiskupom i metropolitom Đakovačko-osiječke nadbiskupije i Mons. Ivanom Ćurićem, pomoćnim biskupom Đakovačko osiječke nadbiskupije, mons. Ilijom Janjićem, Kotorskim biskupom u miru kao i sa domaćinom preč. Jozom Dusparom u zajedništvu sa drugim svećenicima. Svečanoj Misi je prisustvovao i tajnik Apostolske Nuncijature u Beogradu, mons. Simon Piter.
Mons Đuro Gašparović je usvojoj homiliji naglasio: „Neka nam ovo prisjećanje na tristo godina nazočnosti župe i Blažene Djevice Marije na nebo uznesene u župi i tri vijeka djelovanja župe u Zemunu, bude prigoda i povod zahvaliti Bogu i Blaženoj Djevici Mariji na blagodati što smo postali sinovima crkve za koju je Isus želio da bude „zajednica braće i sestara“ (Mt 23,8), zajednica molitve i euharistije, te zajednica dobara i međusobne ljubavi. U tom vidu važna je župna zajednica vjernika na čelu sa župnikom, s teritorijem i župnom crkvom – maticom gdje primamo sakramente, a ona biva našim stajalištem, obiteljskim domom i duhovnim svetištem. Župa je prikladno sredstvo spasenja u kojem vjernici rastu u vjeri i kreposti kao svjesni i odgovorni članovi.“
U nastavku svoje homilije biskup Gašparović je istakao:
„Samo onaj tko je sposoban da se stavi u > službu< svih, smatrajući druge u svemu boljima od sebe i po pameti, dobroti, uljudnosti i sposobnosti, taj je dostojan da bude na prvom mjestu. Vlast ne smije biti sredstvo postizanja svojih osobnih interesa niti zadovoljavanje svojih vlastitih ambicija, nego >raspeće na križ< radi dobra drugih u službi braći ljudima. Sam Isus Krist je svoju >kraljevsku vlast< postigao umirući na drvetu križu za sve ljude.“
Svetoj misi nazočili su pravoslavni svećenici: Otac Branko Zelen, Otac Rade Jović i Otac Ilarion Đurica, zatim evangelički slovački svećenik iz Stare Pazove Igor Feldi. Od civilnih predstavnika na ovom slavlju, bili su prisutni predstavnici Općine Zemun g. Đorđe Dukić i g Stanislav Glumac, članovi vijeća općine, Gavrilo Grban, predstavnik Ministarstva Pravde, uprave za saradnju s crkvama i verskim zajednicama, zatim Hrvatski Veleposlanik Hidajet Biščević zajedno sa svojim suradnicima, ispred hrvatskog nacionalnog vijeća bio je prisutan Darko Baštovanović i Katarina Čeliković ispred zavoda za kulturu vojvođanskih hrvata. Također su prisustvovali i Nenad Prokić, savetnik za humanitarna pitanja u Ambasadi Suverenog malteškog Reda u Beogradu, Karin Traunmüller, zamjenica ambasadora Republike Austrije u Beogradu. Nazočni su bili i predstavnici hrvatskih udruga u Beogradu i Zemunu, Katica Naglić upraviteljica fondacije Antun Gustav Matoš, Mato Princip, predsjednik upravnog odbora iste fondacije u Beogradu, kao i Branko Kajić ispred Zajednice Hrvata Zemun.
U zahvalnom govoru, preč Jozo Duspara je rekao: „Radosni smo danas zbog ove proslave 300 godina naše župe. Veliki je to značajan dan. Davno je bila 1721 godina koju smatramo kao godinu kada je ova župa u Zemunu poslije odlaska Turaka počela egzistirati. Netko bi možda rekao pa što? Ima puno proslava i godišnjica koje su važne u raznim segmentima života pa ih ljudi ne slave niti ih se često spominju.
Međutim vrijeme kada je ova župa osnovana ili obnovljena bilo je rađanje župe iz pepela, bilo je početak pastoralne aktivnosti koju su ovdje započeli kao misionari Franjevci Kapucini. Od te godine u ovoj župi se redovito vode matice kojih do sada ima osamnaest samo krštenih a gdje su ostale. Našu najstariju knjigu danas čuva arhiv grada Beograda i s njome se često hvale da posjeduju upravo nju kao najstariji dokument.
Kroz povijest ove slavne župe smijenjivali su se mnogi svećenici koji su ostavljali pečat svoj kao i njihovih vjernika i kao potvrde generacija koji su izgrađivali ovu župu. Župa Zemun je ostavila veoma važan pečat ovome gradu.
Danas se želim sa zahvalnošću sjetiti svojih predčasnika, jedan od njih je Adam Butner koji je uveo u župu redovitu pashu. Za potrebe svojih vjernika napisao je Njemačko- Turski riječnik koji se srećom i danas čuva. Tu je Tomo Miklaušić graditelj crkve u vremenu od 1785-1795. Tu je i Alojzije Vincetić veoma ugledan svećenik za svoje doba, tu je Vilim Korajac pjesnik koji danas leži na našem groblju nažalost s polurazrušenim spomenikom. Ovdje je kao kapelan djelovao Ilija Okrugić,pjesnik i graditelj Tekijskog svetišta.Također s poštovanjem želim danas spomenuti se i trojice svojih predčasnika: Adama Žabarovića, Đuke Marića i Antuna Kolarevića. Svi su oni ugledni svećenici i svi su izuzetno doprinijeli razvoju župe a svaki je na poseban način odgovarao izazovima vremena u kojem su živjeli i djelovali. S poštovanjem se možemo sjetiti i mnogih laika,kulturnih radnika, veoma vrijednih koji su gradili i davali izgled našem gradu Zemunu s kojim se danas Zemunci ponose. Ova zajednica je iz svoje sredine u novije vrijeme iznjedrila četvoricu svećenika a jedan od njih je danas s nama Dr Nikola Škalabrin,profesor kojega na posebni način pozdravljam.
Crkva u Zemunu je imala i svoje rane posebno nakon drugog svjetskog rata kada su mnogi nedužni Zemunci stradali iako nisu bili krivi nizašto. Također odlazak Njemačke zajednice iz Zemuna bio je za Crkvu u Zemunu veoma stresan što se osjeća i danas. Njihova crkva sv. Vendelina je porušena a njihova imovina nepravedno oduzeta.
I ovo novije vrijeme najnovijeg rata devedesetih je i te kako utjecalo na današnji izgled župe Zemun. Mnogi njeni pripadnici su morali napustiti svoje domove jer ili su protjerani ili su zbog straha sami otišli.
No župa i danas živi i nadam se da će i u buduće živjeti. Kroz vrijeme moga djelovanja u ovoj župi nastojao sam na različite načine doprinositi da župa Zemun djeluje kao kohezioni faktor ovoga grada pazeći da izgrađujem kod svojih vjernika osjećaj pripadnosti narodu iz kojega potiču, da doprinose svojim radom i ponašanjem da miran suživot u ovom gradu bude važan čimbenik našeg života zasnovan iz različitosti nacija,kultura i vjera. U tom kontekstu dugi niz godina proslavom dana državnosti republike Hrvatske kao i ekumenskim susretima zborova crkvenog pjevanja htio sam doprinijeti razumijevanju i poručiti, imamo svoje različitosti ali sve to može doprinijeti ispravnom i boljem shvaćanju da možemo i trebamo živjeti zajedno i doprinosti sa svojom različitosti napretku ovoga grada i ove države. U tom kontekstu sam današnjoj proslavi izabrao moto u slijedećoj rečenici Evanđelja.“ I slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima da budu jedno kao što smo mi jedno…“
Ulazeći u četvrto stoljeće djelovanja naše župe stoje pred nama veliki izazovi u daljnjem obnavljanju naše zajednice u aktivnostima koji će doprinijeti da ova zajednica raste. Danas sam veoma sretan što nas je posjetio Nadbiskup Đakovačko-Osječki Mons Dr Đuro Hranić, kao i pomoćni biskup Mons Ivan Ćurić koji su došli da zajedno s Mons.Ilijom Janjićem biskupom kotorskim u miru mojim prijateljem i našim Srijemskim biskupom ordinarijem Mons.Đurom Gašparovićem podrže našu zajednicu i sve Vas dragi vjernici i prijatelji oni žele kao i ja osobno da nastavimo svoj život i rad u duhu Ljubavi i mira te poštujući sve ljude oko sebe. Hvala im za zajedništvo koje su nam priuštili a osobno smatram da je njihov dolazak na ovu svečanost i meni čast i priznanje za mojih šesnaest godina rada i djelovanja u Zemunu.
Na kraju sv. Mise podijeljeni su darovi dragim gostima a tajnik nuncijature sv. Stolice u Beogradu je župniku i župi uručio posebno priznanje dodijelivši plaketu priznanja upućenu od pape Franje što je prihvaćeno s oduševljenjem.
Slavlje proslave tristo godina župe nastavljeno je u dvorištu druženjem sa župljanima i gostima a onda je sve preneseno i nastavljeno u restoranu” Stara carinarnica”u Zemunu.
Pod večerom se vjernicima se obratio Mons. Dr Đuro Hranić nadbiskup Đakovačko Osječki koji se biranim riječima obratio župljanima i gostima čestitajuči im obljetnicu. On je rekao “ mi danas obilježavamo tristo godina ove župe ne da bi se povlačili u svoju slavnu prošlost i duboko korijenje nego obilježavamo tristo godina da bi iz te prošlosti kao i snažnog korijenja rasli u budućnost. i upravo vam to želim da možete rasti u budućnost.
Druga stvar koju želim istaknuti je da župna zajednica po svojoj naravi je kao fontana a na drugom Vatikanskom saboru je korištena slika da je župna zajednica poput seoskog zdenca na kojega dolaze svi piti i tu na tom zdencu susreću živu vodu Isusa Krista. U Euharistiji susrećemo se i hranimo Kristovim tijelom i krvlju da bi smo doista mogli biti jedno da bismo bili braća i sestre. Taj zdenac dopušta da se k njemu dođe i približe i oni koji su tu i oni koji slučajno prolaze i oni koji traže ali to je mjesto koje je otvoreno za sve. Župna zajednica i danas mora biti mjesto koje je otvoreno za sve koji imaju misionarsku dimenziju da Isusa Krista koji je izvor žive vode ponudi svakome. ….Papa Ivan Pavao II u svom pismu trećem milenijumu “kaže da je župa dom i škola zajedništva”Meni se čini da upravo to ostvaruje i ova zajednica ovdje u dijaspori. Da je ona dom i škola zajedništva za vas mnoge koji tražite Isusa Krista koji dolazite u župnu zajednicu i da tu svatko smije biti osoba da dolazi sa svojim pitanjima da dolazi sa svojim osobnim problemima, sumnjama u vjeri ali da tu svatko smije biti ono što on jest, osoba sa svojim imenom i prezimenom sa svojom povješću koja je tu prihvaćena koja je tu uistinu voljena itd. To su zadaće koje stoje i pred ovom župnom zajednicom.
On dalje nastavlja: Za nas kršćane vrijedi zajedništvo,ljubav. Mi jedni druge trebamo,mi smo svi izašli iz stabla koje se zove Isus Krist,svi se pojimo na istom zdencu koji je Isus Krist i što se više njemu približavamo što smo više jedno s njime u Euharistiji i po Euharistiji i mi postajemo jedno i zato u našim Ekumenskim nastojanjima vazda izričemo želju da možemo svi zajedno slaviti Euharistiju i možemo svi blagovati s istoga Euharistiskog stola i na taj način očitovati naše puno zajedništvo. Dakle mi zajedno s ostalim kršćanima s pravoslavnima,s Evangelicima i s drugim kršćanima koji žive mi katolici mislimo da trebamo dijeliti iskustvo zajedništva i ljubavi i biti dom i škola zajedništva. Svi skupa i na taj način po tome što se međusobno volimo doživljavamo kako jedni bez drugih smo u stvari siromašni mi time što smo otvoreni za druge dopuštamo da nam drugi pomogne da imamo šire poglede i sagledavamo stvarnost cijelovitije i da možemo kroz to zajedništvo obogaćujući se međusobno i uprisutnjivati i svjedočiti Isusa.
