razmišljanje preč. Josipa Šimunovića

„Obratite se i vjerujete evanđelju!“ Tim smo riječima u obredu pepeljenja na Čistu srijedu započeli još jedan hod kroz Korizmu. I upravo riječi: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ trebale bi nas pratiti tijekom Korizme. Današnja nedjelja sa svojim evanđeljem opet nam doziva u pamet: „Obratite se!“ Gdje smo mi na putu obraćenja? Čuli smo, a vjerujem da su se mnogi i uvjerili da je obraćenje dug proces. Rijetki ga dožive ‘u sekundi’. U razmišljanju o obraćenju pođimo od sebe!

Koliko puta želimo nešto izbaciti iz vlastita života s čime smo nezadovoljni, a mislili smo da će nas usrećiti, što nam ne služi na čast, što nas umanjuje kao ljude, udaljava od Boga, pa stvaramo odluke koje počinjemo izvršavati, kad u nekom trenutku posustajemo, dižemo ruke od svega i … opet po starom do neke nove odluke. To može biti jedan način našeg obraćenja, ostavljanje prijašnjeg načina života i djelovanja.

Drugi način može biti na liniji manjeg otpora koji zagovara vlastitu nemogućnost da bilo što popravimo. Svjesni smo svoje ljudskosti, ono što bismo trebali popraviti, ali također i vlastite nemogućnosti da to kvalitetno provedemo u djelo. „Pa, tako i tako sam slab, možda ću moći neko vrijeme provoditi odluku, pa ću opet pasti. Zašto zavaravati sebe, druge oko sebe i Boga? Nepopravljiv sam za sada!“

Treći način može jednostavno reći: „Takav sam kakav sam, niti imam snage niti želim da se popravim!“

Što reći na takva razmišljanja? Može li čovjek sve sâm, pa tako sâm proći vlastiti put obraćenja? A gdje je tu Bog? Gdje je pouzdanje u Boga? Vjera? Zar je tako teško stati pred Boga i zamoliti ga da nam pomogne na putu popravljanja i obraćenja? Obično je put obraćenja, onog istinskog, dug, a mi želimo da se sve dogodi u pet minuta. Obraćenje se više puta događa u malim koracima i pomacima. Kad znamo cijeniti te male korake i pomake, kada za njih znamo biti zahvalni Bogu, puštajući ga u život i živeći s njime dane obraćenja, onda sigurno u nekom određenom trenutku postižemo željeni cilj – ostavljanje prijašnjih navika te doživljavamo obraćenje.

Želimo se mi uopće popraviti i obratiti? Za to moramo donijeti čvrstu odluku i imati povjerenja da je Bog uz nas, da je On Onaj koji jest u sve dane našega života, ma kako god ti dani izgledali. Čovjek se može popraviti, obratiti, samo treba uložiti i svoje htijenje u to. Mora nešto uložiti, nešto što će mu se višestruko vratiti i biti od koristi.

O Bogu koji je uvijek uz nas, koji nas poziva na obraćenje i koji je strpljiv progovara i današnje evanđelje.

U evanđelju imamo Boga koji zove na obraćenje i koji je vrlo strpljiv. Prvi dio evanđelja donosi sudbinu Galilejaca koji su došli u Jeruzalem u Hram prinijeti žrtve. Počeli su prosvjedovati protiv okupatorske rimske vlasti. Poncije Pilat, rimski upravitelj, poznati čuvar reda i nepravedni sudac, poslao je vojsku na prosvjednike. Vojnici su u samom Hramu napravili masakr, tako da je krv prosvjednika tekla s krvlju žrtava. Ljude je užasnula Pilatova okrutnost.

Druga nesreća dogodila se u Siloamu kada se toranj koji se gradio za kupalište neočekivano srušio i usmrtio osamnaestero ljudi. Na osnovu ovih dviju tragedija, razvila se žestoka rasprava među pismoznancima i farizejima. Ljudi su mislili da Bog preko nesreća i katastrofa kažnjava ljude za njihove grijehe.

Što o tome misli Isus? O tim dnevnim događajima Isus mirno postavlja protupitanja: „Zar su Galilejci koji su ubijeni bili grešniji od drugih? Zar su oni na koje se srušio toranj u Siloamu bili grešniji? Ne, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.“ Isus poziva na obraćenje. Katastrofe u evanđelju nisu nužno kazne nego poziv na obraćenje. Bog nikada ne kažnjava. On strpljivo čeka da se obratimo i donosimo plodove obraćenja, baš kao što i drugi dio evanđelja govori o neplodnoj smokvi kojoj se daje još jedna šansa/mogućnost da donese rod. Bog je strpljiv i njemu nije do propasti čovjeka. On ga ne kažnjava.

Bog čeka da se i mi popravimo, da donesemo plodove po kojima će nas ljudi doživljavati kao istinske Isusove učenice i učenike.

Iskorištavamo li možda svojim nedjelima više puta Božju strpljivost?

Tekst preuzet sa: www.vaticannews.va/hr