U crkvi se nalazi nekoliko kipova koji su rad nepoznatih autora, a nepoznato je i kada su tu postavljeni.
Spolja, iznad ulaza u crkvu sa lijeve i desne strane prozora, u nišama, nalaze se, lijevo kip Svetog Florijana i desno kip Svetog Ivana Nepomuka koji su obnovljeni 2018. godine – restaurator bio je Milenko Aćimović Aćim.
Živio je u trećem stoljeću i bio veteran rimske vojske. Za vrijeme Dioklecijanovo radio je kao visoki državni činovnik u rimskoj pokrajini Noricum i bio zadužen za organizaciju vatrogasnih postrojbi. Optužen je kao kršćanin i okrivljen da je u gradu Lauriacumu (danas naselje Lorch u gradu Ennsu, Gornja Austrija) posjećivao kršćane i bodrio ih da ustraju u vjernosti Kristu. Legenda o životu Svetog Florijana ovako opisuje vrijeme i život Svetog Florijana:
“Kršćane su progonili za vrijeme vladavine cara Dioklecijana i Maximusa. U to vrijeme, na obalnom podrucju Norciuma, funkciju namjesnika obnašao je Aquilinus, koji je progonio kršćane, četrdesetoricu njih je ulovio i nakon dugog mučenja bacio u tamnicu. Kad je za to saznao Florijan, požurio je u Lorch i sam izjavio da je kršćanin. Saznavši za to, namjesnik je od njega zatražio da prinese žrtvu bogovima, što je Florijan odbio. Naredili su da ga se muči i nakon toga su ga s kamenom oko vrata bacili s mosta u rijeku Enns. Osoba, koja ga je gurnula u rijeku, oslijepila je, a rijeka se uplašila i izbacila mrtvo tijelo na hrid, gdje ga je jedan orao čuvao s krilima sklopljenim u obliku križa. Potom se pojavio svetac i pokazao jednoj ženi mjesto gdje se tijelo nalazilo. Nakon pojave sveca žena je upregla životinje i odvezla se do rijeke Enns gdje je pronašla mrtvo tijelo. Zbog nemilosrdnih progona pokopali su ga brzo i kradomice. Nakon toga, kod groba su se zbila mnogobrojna čuda”.
Mučenikovo tijelo pokopano je nedaleko Lauriacuma, a na mjestu gdje je sahranjen podignuta je barokna opatija u gradu Sankt Florian (Gornja Austrija), nedaleko Linza. Pripisuju mu se mnoga čudesa. Vjerni puk zaziva ga kod požara, poplava, suše, opekotina, oluja, bitaka, utapanja a zaštitnik je vatrogasaca, dimnjačara, bačvara, pivara, pekara, utopljenika, vrtlara, lončara, kovača, dobre žetve, Zagrebačke nadbiskupije (drugotni zaštitnik), Poljske, Gornje Austrije, njezinog glavnog grada Linza…
Prikazuje se najčešće u vojničkoj odori kako gasi požar nad kućom.
Spomendan je 4. maja.
Češki je svetac iz 14. stoljeća. Bio je plemić koji je postao svećenik. Bio je kanonik u Pragu. Rođen je oko 1350. u današnjem Nepomuku u zapadnoj Češkoj. Oko 1380. zaređen je za svećenika, a imenovanjem iz Rima iste je godine postavljen za upravitelja župe sv. Gala u Pragu. U Padovi je studirao i doktorirao pravo, a po povratku imenovan je kanonikom crkve Sv. Petra i Pavla u Višegradu u Pragu. Najvažnija njegova služba započela je kad je postao generalni vikar pobožnog, ali energičnog nadbiskupa Jenštejna. Nadbiskup je, ušao u spor sa kraljem Vjenceslavom Četvrtim koji je htio postati apsolutni gospodar Crkve u Češkoj. Želio je u samostan postaviti svoga povjerenika i tamo osnovati novu biskupiju. Monasi su izabrali novog opata kojega je kao generalni vikar potvrdio Ivan Nepomuk i time navukao kraljev bijes.
S drugim svećenicima je zatvoren i mučen. Ostali zatočenici pušteni su uz prisegu da će šutjeti o svojim mukama, a Nepomuk je noću bačen u rijeku Vltavu. Legenda tvrdi da ga je kralj dao ubiti jer nije htio izdati grijehe (o navodnoj nevjeri) koje mu je ispovijedala kraljica. Zbog toga je proglašen mučenikom kao branitelj Crkve i čuvar ispovjedne tajne. Tijelo mu je pronađeno i najprije pokopano u crkvi Svetoga Križa, a potom preneseno u katedralu sv. Vida u Pragu. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je svetim 1729. godine, i to kao mučenika ispovjedne tajne. Vjernici ga zazivaju kod kleveta, odavanja tajni, poplava a zaštitnik je Češke, praške nadbiskupije, ispovjednika, čuvanja tajni, graditelja mostova, mlinara, voda, šutnje…
Prikazuje se najčešće u svećeničkoj roketi i aureolom od pet svijezda oko glave i prstom na ustima.
Spomendan je 16. maja.
U predvorju crkve, odvojenim staklenim vratima sa desne strane od ulaza nalazi se prostor Kristovog groba u kome se nalazi kip Žalosne Gospe sa prikazom skidanja Isusa sa križa – Pieta.
Pietà (talijanski pietà: sućut, samilost, milosrđe), u zapadnoj kršćanskoj umjetnosti, ikonografski motiv sa sjedećim likom Majke Božje koja u krilu drži mrtvo Isusovo tijelo nakon skidanja s križa. Počeo se javljati oko 1320. u rajnskom području, odakle se širio njemačkim, češkim, francuskim i prialpskim krajevima (Slovenija, Istra, Venecija, Furlanija, gornja Italija) i trajao sve do 16. stoljeća. U Njemačkoj je dobio naziv Vesperbild, od lat. Vesperae: Večernja (molitva u časoslovu), jer je Isusovo tijelo bilo skinuto s križa predvečer. Jedan je od najčešćih kršćanskih motiva kroz povijest slikarstva i kiparstva. U svijetu, najpoznatiji je kip Pieta u Vatikanskoj Bazilici Svetog Petra, jedno od prvih Mikelanđelovih djela. Poznata je i skulpturu “Rimska Pietà” Ivana Meštrovića koju je modelirao 1943. godine u Rimu za oltar kapele sv. Venancija krstionice Lateranske bazilik. Prikaz mrtvog Isusa u Marijinim rukama koja plače za njim oduvijek ostavlja poseban utisak među vjernicima te se stoga može naći na slikama i kipovima u crkvama diljem svijeta a i u mnogim svjetskim muzeijma i galerijama.
U prostoru Božjeg groba sa strane, na zidovima, stoje pločice vjernika sa zahvalama Žalosnoj Gospi.
U crkvi desno od ulaza, na južnom zidu, do postaja križnog puta stoji kip Svetog Antuna Padovanskog sa djetetom Isusom.
Jedan od najštovanijih svetaca katoličkog svijeta. Bio je portugalski svećenik i redovnik franjevačkog reda iz 13. stoljeća. Sveti Ante, kako se naziva na ovim prostorima, rođen je u Lisabonu, u Portugalu, 15. avgusta 1195. godine, svetovnog imena Fernando. Bio je plemićkoga roda ali se dao na put siromaštva i evanđeoske jednostavnosti. Izobrazbu je započeo u lisabonskoj prvostolnoj školi, a 1210. pridružio se zajednici Regularnih kanonika svetog Augustina, najprije u Lisabonu a zatim u Coimbri, gdje se posvetio teološkomu studiju, istodobno živeći samozatajno i isposnički. U Coimbri je Fernando zaređen za svećenika. Kada su u Coimbru došli franjevci pridružio Redu manje braće i uzeo ime Antun. Nakon misije u Maroko došao je u Italiju u Asiz. Tamo je postao učenik i sljedbenik Svetog Franje te postao poznati govornik i propovijednik.
Godine 1223. Franjo Asiški ovlastio je Antuna da poučava braću u teologiji pa je tako postao među prvima, a možda i prvi, učitelj teologije u Franjevačkome redu. Propovijedao je diljem Francuske i Italije. Njegovi sačuvani spisi sadrže dvije zbirke propovijedi, naslovljene ″Nedjeljne propovijedi″ i ″Blagdanske propovijedi″, koje su imale poslužiti kao uzorak za propovjednike. Svoj posljednji korizmeni ciklus propovijedao je u Padovi 1231. godine nakon čega se zbog bolesti povukao u samostan sestara klarisa nedaleko od grada. Umro je u 36. godini života 13. juna 1231. godine. Papa Grgur IX. kanonizirao je Antuna već 1232. godine, a papa Pio XII. proglasio ga je 1946. crkvenim naučiteljem. Njegovi posmrtni ostatci počivaju u padovanskoj bazilici kasnije i posvećenoj Svetom Antunu. To je i jedno od najposjećenijih svetišta u svijetu. Uz svetog Antuna Padovanskoga vežu se brojne legende, a posebice je poznata ona koja kazuje da je, umjesto odmetnutim hereticima, koji su ga ignorirali, propovijedao ribama što su se okupile privučene njegovim glasom. Zbog njegova uzorna života obilježena brojnim krjepostima i mnoštvom učinjenih čudesa omiljen je u cijelome svijetu, diljem kojega gotovo svaka katolička crkva ili kapela ima barem neku sliku svetog Antuna, nerijetko i njegov kip. Jedva da bi se našla koja vjernička kuća gdje nema slike svetog Antuna. U pučkoj pobožnosti jedan je od najpopularnijih svetaca, smatran osobitim čudotvorcem koji pomaže pri ozdravljanju.
Prikazuje se od vremena renesanse s djetetom Isusom u naručju , a često i sa brojnim svetačkim simbolima, ponajprije ljiljan ili krin, zatim procvjetali križ, riba, knjiga i plamen. Vjernici ga štuju kao zaštitnika bolesnih, nemoćnih, siromašnih, djece, mornara, putnika…
Spomendan mu je 13. juna.
Na sjevernom zidu, lijevo od ulaza, uz postaje Križnog puta, nalazi se kip Svetog Josipa koji drži djete Isusa u ruci.
Kršćani slave Josipa, Marijina zaručnika i Isusova poočima, kao sveca i kao Božjeg odabranika, kojemu je Bog povjerio da bude glava nazaretske obitelji u kojoj se ostvarilo Isusovo utjelovljenje. Sveti Josip prvi se put spominje u Evanđeljima po Mateju i Luki, koja su napisana oko 70. godine. Prema Evanđeljima, bio je iz Davidove kraljevske dinastije. Sveti Matej, apostol i evanđelist, kaže za njega da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Živio je skromno u gradiću Nazaretu, u pokrajini Galileji na sjeveru Palestine. Bio je siromašan tesar, i u njegovoj je blizini Isus proveo djetinjstvo i mladost, živeći jednostavnim radničkim životom. Josip je bio praktičan vjernik. Molio je i čitao Sveto pismo, pristao je činiti Božju volju, da Bog po njegovu životu čini svoja djela. Josip je bio toliko spreman Bogu vjerovati da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima. Bog mu je u snu rekao da uzme Mariju za svoju ženu i da se ne boji onoga što je u njoj začeto.
Predaja zabilježena u knjizi crkvenog oca Grgura iz Nise i nekih drugih kaže: „Marija je, kao i druge židovske djevojke, bila odgajana u Jeruzalemskom hramu od treće do četrnaeste godine. Zatim se vratila kući i mogla se udati. Marija se zavjetovala Bogu da će zauvijek biti djevica. To je starješinu, velikog svećenika, dovelo na muke, jer je po Svetom pismu morao poštivati zavjete, a s druge strane nijedna djevojka osim Marije nije se zavjetovala na vječno djevičanstvo i nije bilo predviđeno da djevojka ostane sama i neudana. Tada nije bilo ženskih redovničkih zajednica. Veliki svećenik sazvao je pismoznance i narodne starješine na vijeće. Zaključili su da će od Boga molitvom zatražiti pomoć. Svećenik je tijekom molitve čuo: „Riječ proroka Izaije valja da se ispuni: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, cvijet će izbiti iz korijena njegova, i počivat će nad njim duh Gospodnji” (Iz 11,1-2). Na to je veliki svećenik donio proglas da svi mladići iz roda Davidova sposobni za ženidbu dođu u Hram s grančicom u ruci. Procvjetala je, prema predaji, samo Josipova grančica i blago mu je svjetlo obasjalo glavu. I tako je sveti Josip postao Marijin zaručnik i kasnije suprug”.
Josip, zajedno s Marijom i Isusom, čini Svetu Obitelj.
Veliki štovatelji Svetog Josipa bili su redovnici karmelićani. Sveta Terezija Avilska nazivala ga je svojim ocem i gospodarom. Među osobite štovatelje ubrajaju se Sveti Franjo Saleški, Ignacije Lojolski te Vinko Paulski.
Odlukom Hrvatskog sabora iz 1687. godine proglašen je zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva i hrvatskog naroda. Papinskom odlukom »Quemadmodum Deus« Pija IX., od 8. decembra 1870. godine, proglašen je zaštitnikom sveopće Katoličke crkve. Sv. Josip je zaštitnik Drugog vatikanskog sabora, a od 2013. i Vatikana. Zaštitnik je obitelji, očeva, radnika, stolara…
Prikazuje se najčešće sa djetetom Isusom, ljiljanom i tesarskim alatom.
Spomendan mu je 19. marta.
Na sjevernom zidu, lijevo do bočnih vrata od crkve stoji kip Svete Terezije Avilske.
Terezija Avilska ili Terezija od Isusa, rođena je 28. marta 1515. godine u Španjolskom gradu Avili, u Staroj Kastiliji. Španjolska je redovnica karmelićanka, mističarka i prva žena crkvena naučiteljica. Kad je Terezija u devetnaestoj godini odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: »Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.« Redovnički život shvatila je vrlo ozbiljno. Zbog prevelike revnosti, za samo godinu dana u samostanu toliko se iscrpila, da se nasmrt razboljela. Četiri dana ležala je nepomično ukočena. Već su joj odredili i grob i molili za nju pokojničke molitve. Međutim, Terezija je najednom ustala sa svoje bolesničke postelje. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.
Nakon dvadesetak godina od toga, u jednom trenutku, kaže sama, jasno je vidjela da je Bog više ne želi gledati u razgovoru s ljudima, već s anđelima i tada je svoje srce uskladila sa Isusovim. Postaje jaka žena, velika redovnica, i nastoji svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. Posvetila se obnovi Karmela, koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa. Radi obnove Karmela Terezija je putovala cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga milosrđa Božjeg „Moj život“, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, „Put savršenosti“, „Zamak duše“, „Osnuci“, kao i nebrojena pisma, te svjedočanstva uzvišene mistične lirike. Umrla je u noći između 4. i 15. novembra 1582. godine. Te je noći, naime, stupio na snagu današnji, gregorijanski kalendar, a tada je radi točnog računanja vremena izbrisano 10 dana. Tako je nakon 4. odmah stupio 15. listopad. Terezija je svetom proglašena 1622. godine. Papa Pavao VI. proglasio ju je 1970. prvom ženom naučiteljicom Crkve. Samo u našem stoljeću od god. 1900–1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomično objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni život Europe. Engleski povjesničar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku »srcem katoličke reforme«, a Gisbert Kranz misli da ona pripada čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina čovječanstva.
Njezin kult proširio se u naše krajeve u vrijeme carice Marije Terezije. Bosonoge karmelićanke najstroži su ženski red. Kada djevojka jednom uđe u samostan, život provodi u molitvi, razmatranjima i tišini i više nikada ne izlazi iz njega. Karmelićanke je u Hrvatsku doveo blaženi kardinal Alojzije Stepinac s nakanom da mole za hrvatsku domovinu i narod.
Sveta Terezija Avilska zaštitnica je bolesnika, Španjolske, grada Požege…
Spomendan je 15. oktobra.
Do kipa Gospe nalazi se krstionica sa manjim kipom Svetog Ivana Krstitelja, rad tirolskih majstora iz 1894. godine, koji su radili i oltar.
Rođenje Isusova Preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam Sveti Evanđelist Luka u I. glavi svoga Evanđelja ovako: “Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom. Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: ‘Ne tako, nego neka se zove Ivan!’ Odvrate joj: ‘Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.’ Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ‘Ivan mu je ime.’ Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga. I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ‘Što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim. Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuća te proročki kaza: ‘Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj. I da nam podigne silna Spasitelja medu potomstvom Davida, sluge svoga, kao što obeća od davnine na usta proroka svojih Svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane. A ti ćeš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.’ A dijete kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitovao Izraelu” (Lk 1,57-80).
Već je samo njegovo ime puno značenja. Ono znači: “Bog se smilovao.”
Rođen je u Ain Karin, 24. juna 30. godine, rano je otišao od kuće, živio je u pustinji blizu rijeke Jordana. Nosio je odijelo od devine dlake opasano kožnim pojasom. Jeo je pustinjsku hranu – divlji med i skakavce. Propovijedao je blizinu kraljevstva Božjeg i pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi su se kajali za svoje grijehe i dali da ih Ivan krsti. Evanđelja pripovijedaju i da je Isus došao k Ivanu, te od njega zatražio krštenje. Ivan je na njegovo inzistiranje to i učinio, a za krštenja, kako propovijeda biblijski tekst, spustio se nad Isusa Duh Sveti u obliku goluba i Božji glas je progovorio: “Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina.”
Postojale su u to doba i zajednice sljedbenika Ivanovih, te su poznavale samo “Ivanovo krštenje”, o čemu svjedoče i Djela apostolska.
Čuvena je priča o Ivanovoj smrti koju pripovijeda Evanđelje po Marku:
Herod Antipa, kralj, je bio zapovjedio da uhvate Ivana i da ga, svezana u lance, bace u tamnicu, zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Ivan govorio: “Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.” Zato ga je Herodijada zamrzila i htjela ubiti, ali nije mogla. A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato ga je štitio. Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao. Međutim, kad je Herod za svoj rođendanu priredio gozbu uđe Herodijadina kći koja je tako plesala da se svidjela Herodu i on reče djevojci: “Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.” I zakle joj se: “Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pol moga kraljevstva.” Ona iziđe te reče svojoj majci: “Što ću tražiti?’”- “Glavu Ivana Krstitelja,” odgovori ona. Vrati kralju i zatraži: “Hoću na pladnju glavu Ivana Krstitelja.” To ražalosti kralja, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu. Ovaj ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka svojoj majci. Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te ga položiše u grob” (Mk 6,17-29).
Pokrajinski sabor u Agdi 506. godine, govoreći o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rođenja Ivana Krstitelja kao o jednoj od većih svetkovina. Takvo se shvaćanje učvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao “ljetni Božić”. U čast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale. Prema Rimskom martirologiju 29. avgust je izabran za proslavu mučeništva ili glavosijeka Svetog Ivana Krstitelja, jer je na današnji dan po drugi put pronađena časna njegova glava. Jedna od najvećih kršćanskih bazilika, ona u Damasku bila je posvećena Ivanu Krstitelju. Danas je u njoj džamija, a posjetio ju je i papa Ivan Pavao II., zajedno s poglavarima mjesnih crkava, prilikom svoga posjeta tome gradu, te se ondje održao međureligijski susret. Relikvije svetog Ivana Krstitelja danas se čuvaju u crkvi sv. Silvestra u Rimu i u Amiensu u Francuskoj. U čast sv. Ivanu Krstitelju, podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale.
Zaštitnik je pjevača, glazbenika, krojača, kožara, krznara, vunara, remenara, gostioničara, nožara, brusača, zatvorenika, osuđenih na smrt, uzgajivača ptica, oboljelih od epilepsije, krštenika, Malte, Jordana i velikog broja gradova širom svijeta.
Blagdan rođenja je 24. juna a blagdan mučeništva 29. avgusta.
