Veliki četvrtak

U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. U te dane ne zvone crkvena zvona. U Dalmaciji je običaj da se na Veliki četvrtak vezuju crkvena zvona. Dječaci drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve “Anđeo gospodnji” te vrijeme početka crkvenih slavlja. Običaj šibanja poznat je u Istri i u Slavoniji, gdje se naziva “šibarine”. Negdje se na Veliki četvrtak poslije tri sata ne dira u zemlju i ide se na misu. U Dalmaciji, gdje se na Veliki četvrtak, a negdje u sve dane Svetog trodnevlja udara šibama po crkvenim klupama tako dugo dok se ne izlome šibe, a čin se naziva “tući barabana” pa naziv podsjeća na Barabu, sudionika Isusova procesa pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom. Šibe su bile od trsa iz starog vinograda ili od grana masline ili gloga. U Labinštini na Veliki četvrtak za večeru se jelo zelje (kupus), jer se vjerovalo da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima isto večerao. Zato se ovaj dan još nazivao zeljavi četvrtak.

Hrvati u Bosni se na Veliki četvrtak kuhaju varivo od srijemoža (medvjeđi luk, lat. Allium ursinum). Ranije je bio, a ponegdje se i zadržao običaj bijeljenje ili vapnjenje kuće. Kuća se čisti i obnavlja, kao što se teži čišćenju duše.

Na Hvaru su glasovite procesije za križem ili hvarske procesije za križen što je naziv za tradicijsku noćnu procesiju, koja se već nekoliko stoljeća svaki Veliki četvrtak organizira na otoku Hvaru.

Procesija je jedinstveni i izniman obred. Po svom trajanju i po naglašenom pasionskom sadržaju, pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih vjernika u čiju je povijest i život križ duboko upisan. Okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju izabrani pjevači, kantaduri. Dva pjevača iz svake procesije po dolasku u crkvu započinju pjevati Gospin plač a druga dvojica im odgovaraju pjevajući posebne stihove ispjevane u čast zaštitnika crkve i nadahnute mukom Isusovom. Prvi zapis o procesiji “Za Križem” nalazimo u vizitaciji biskupa Milania iz 1658. godine. On bilježi da je procesija započela znatno ranije i odvijala se na Veliki Petak ujutro ili iza ponoći. Danas procesija “Za Križem” počinje u 22 sata na Veliki Četvrtak, traje 8 sati, duga je oko 22 km i obuhvaća šest župa: Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku.

Put koji vodi od crkve do crkve osvjetljava se svjetiljkama i spužvama namočenim u parafinsko ulje, a na prozore kuća ljudi stavljaju svijeće. Procesiju predvode odabrani križonoše koji nose križ težak do 18 kilograma, ponekad bosonogi, odjeveni u bijele tunike kao i ostali članovi bratovštine. U Vrbanju je običaj, da se na povratku pohodi groblje te se oda počast pokojnicima koji više ne mogu sudjelovati u procesiji. Tada se pjeva “Martvih duše ti sahrani, di su tvoji odabrani”.

Veliki petak

Veliki petak je spomen na Kristovu smrt. Na taj se dan u Crkvi oduvijek postilo. Post je obavezan za sve osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso toplokrvnih životinja niti mesne prerađevine, a dopušten je jedan cjeloviti obrok. U kontinentalnom dijelu Hrvatske najčešće se jede grah, suho voće, kompoti, štrudle od sira te tijesto s orasima i makom. Također se jede i riba. U kontinentalnom dijelu šaran i štuka, a u Istri, Primorju i Dalmaciji morska riba i plodovi mora.

Nekad su stariji ljudi molili 33 Isusove krunice. Pila se čaša crnog vina kao uspomenu na prolivenu Isusovu krv. Na Veliki petak sve je tiho jer se vani ništa ne radi. Posebno se ne radi ništa, ako se mora nešto tući npr. čekićem i sl. U Poljicama se navečer prije obreda pjeva Gospin plač. Na Veliki petak u svim Kaštelima održavala se procesija s upaljenim svijećama i nošenjem križa kao simbolom, koji je od simbola muke i trpljenja postao znak spasenja i otkupljenja. U Kaštel Starome je do 1910. bio običaj, da se na prozore kuća stavljaju glemoči (veliki puževi) napunjeni uljem s fitiljem, koji su postavljani u križ. Na krov crkvice sv. Josipa u Kaštel Starom postavljani su poveći volci, dok su procesiju pratili i ribarski brodovi, na kojima bila upaljene svjetiljke.

Običaj čuvanja Svetoga groba u Dalmaciji je oživotvoren preko tzv. žudija. Žudije su čuvari Kristova groba u južnohrvatskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Sjemeništarac Ante Gluščević iz talijanskog Loreta 1857. donio je taj običaj u svoju župu sv. Ilije u Metkoviću, otkud se proširio dolinom Neretve i kasnije Dalmacijom i Dalmatinskom zagorom. Ovaj tradicijski običaj raširen je po cijeloj Dalmaciji od kraja 19. stoljeća. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Žudije čine 12 stražara predvođenih zapovjednikom tzv. “judom” kao trinaestim članom. Najčešće su odjeveni u odore rimskih vojnika, a negdje i u odore mornara ili u narodne nošnje. Postoji pravilnik ili scenarij djelovanja žudija u te dane: vrijeme kad izlaze, redoslijed mijenjanja, postupak zamjene, redoslijed u procesiji i to u detalje sa slikovitim skicama i shemama kao pravi vojnički pravilnik. Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada žudije izlaze pred oltar, gdje stražare izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja. Žudijski običaji završavaju na Veliku subotu kada se pjevaju “Gloria” i “Slava Bogu na visini”. Nakon što se ugase sva svjetla, začuje se jak zvuk i uzvik: “Isus je uskrsnuo”, nakon čega se ponovo pale sva svjetla, žudije padaju na pod i preplašene pobjegnu.

Velika subota – Vazmeno bdijenje

Velika subota dan je tišine i molitve. Na taj dan radili su se samo kućni poslovi, a nije se išlo na polje. Domaćice bi pekle sirnice, a djeca bojala pisanice. Posjećuje se posebno uređeni Božji grob u crkvi. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj uskrsnih krjesova – vuzmenki. U mnogim hrvatskim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim upaljačem ili šibicom. No prije je svećenik palio vatru tako da je potpaljivao gubu – koja raste po panjevima i na starom drveću – i zatim naslagana drva.

Uskrs

Skrušene molitve, procesije, obredne vatre, blagdanski spravljena jela i kolači i njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa dio su hrvatskih pučkih uskrsnih običaja. Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdijenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Tradicijska uskrsna jela su: pinca, sirnica, razne uskrsne pogače ukrašene pisanicama, peciva, kuhana šunka i šunka pečena u kruhu s mladim lukom, hrenom i rotkvicama, kuhana kokoš s domaćim rezancima, kuglof, rožata i dr.

Djeca se za Uskrs igraju igrama u koje su uključene pisanice poput: tuckanja pisanicama, gađanja pisanica kovanicama, traženja sakrivenih pisanica po kući ili u travi izvan kuće i sl. U igri tuckanja jajima, uzme se svoje jaje i izabere se protivnika. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostane čitavo i on nastavlja igru. Pisanica pobjednica je ona, koja ostane čitava nakon cijelog kruga.

Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete. Pjevaju se veselije i svečanije pjesme te slavi samo uskrsnuće.

U srednjem dijelu gornje Hrvatske, posebice u Prigorju i Zagorju postoji tzv. pohod raspetnika ili križičara. Kako su tamo sve do 1954. crkvena slavlja Velikog tjedna bila održavana prije podne raspetnici su odmah poslije svečanosti uskrsnuća obilazili sela. Bila je to skupina koju je predvodila osoba s raspelom, a počesto ju je pratio netko s bubnjem i pjesmom. Prva takva pjesma vezana uz taj običaj datira još iz 1644. kada je zapisana u tzv. Pavlinskoj pjesmarici. Prema običaju raspetnici su ulazili u kuću ili bi stali pred nju čekajući da ukućani izađu van te su svakome nudili raspelo da ga poljube. Ukućani bi ih potom darivali novcem, a mlade snahe rupcem.

Bojanje pisanica duboko je ukorijenjeno u hrvatskoj tradiciji. Glinena jaja pronađena su u grobovima starih naroda na našem prostoru, prije dolaska Hrvata. Za bojanje pisanica, koristile su se prirodne boje, najčešće crvena dobivena kuhanjem ljuski crvenoga luka. Crne pisanice karakteristične su za Međimurje. Boja se dobila od bobica bazge ili čađe. Motivi na pisanicama radili su se struganjem iglama, skalpelima ili nožićima. Koristio se i vosak, tako da se na vrh pera ili tankoga drvenoga štapića stavila kuglica voska, koji se rastalio na plamenu svijeće. Kada se završilo crtanje voskom, jaje se stavilo u boju i kuhalo. Na kraju se premazalo komadićem slanine radi sjaja.

Osim kršćanskoga križa te biljnih motiva čest je motiv na pisanicama i hrvatski pleter te hrvatski grb i stihovi iz domoljubnih pjesama.

Pisanice su darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama (ovo se jaje za poljubac daje – Međimurje), kako ljubavnim, tako religioznim i čestitkama. Djevojke bi u Podravini svoje dobivene pisanice ponosno stavljale na prozore, a u Dubrovniku bi mlade zaručniku darovale tucet jaja. Budućoj pak svekrvi ispekle bi pletenicu od tijesta. U okolici Đurđevca na pisanicu se pisala čestitka s dobrim željama. U bogato ukrašenim košarama hrana se nosila u crkvu na blagoslov na Vazmeno bdijenje. Pisanice su se darivale susjedima i rođacima.

Od 2008. godine pisanica u Hrvatskoj ima status nematerijalnoga dobra. Turistička zajednica Koprivničko-križevačke županije je 2009. pokrenula projekt izradbe velikih uskrsnih jaja oslikanih u maniri naive u suradnji sa slikarima naivcima članovima Udruge hlebinskih slikara i kipara, Udruge “Molvarski likovni krug” i Likovne sekcije “Podravka 72″. U suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom velika uskrsna jaja, krasila su trgove gradova i mjesta u Hrvatskoj i u inozemstvu.