Prečasni JOZO DUSPARA, župnik i dekan

Od 2005. je zemunski župnik.

Rođen je 1954. godine u selu Višnjik, župa Žerovac, općina Derventa u Bosni i Hercegovini. Nakon osnovne škole odlazi u Zagreb u sjemenište franjevaca konventualaca a nakon toga na studije na Bogoslovski fakultet u Đakovo. Mladu misu je imao 8. jula 1979. godine u svojoj rodnoj župi Žeravac. Svoj svećenički put započeo je kao kapelan u Babinoj Gredi, zatim u Baranjskom Petrovom Selu, Drenju, Ruščici. Bio je kapelan u Zemunu od 1981. do 1983. godine kada odlazi za župnika u Nove Banovce i Staru Pazovu gdje je ostao do 1988. godine. Od 1988. do 2005. godine bio je župnik u Golubincima.

Ravnatelj je biskupijskog Caritasa Srijem.

Kroz 300 godina povijesti župe prošlo je mnoštvo župnika, kapelana, svećenika, od prvog župnika Adama Büttnera, preko osebujnog španjolskog svećenika Persanove, Tome Miklaušića, Stjpana Žitvaja… znamenitog dr Alojza Vincetića, sve do mons. Antuna Kolarevića prethodnika sadašnjeg župnika Duspare, ali i mnogih drugih koji su u župi boravili tokom 18. 19. i 20. stoljeća.

Ovdje ćemo posebno izdvojiti nekolicinu koji su, pored značaja za župu i zemunske katolike, bili znamenite ličnosti hrvatske književnosti i kulture.

Vilim Korajac, pripovjedač i feljtonist, poznati humorista i satiričar

Rođen u Požegi 1839. godine.1862. godine postao svećenik i kao mladomisnik došao u Zemun. Kasnije se vratio u Đakovo, gdje je u biskupskome sjemeništu imenovan profesorom fizike i matematike i staroslavenskoga, a zatim i hrvatskog jezika. Bio je ravnatelj đakovačke preparandije, profesor vjeronauka, pedagogike i didaktike. Od 1878. župnik je u Zemunu sve do svoje smrti 1899. godine. Sahranjen je na zemunskom groblju.

Pisao je političke feljtone, bavio se znanstvenim radom ali i beletristikom. Prvu pripovijetku Dvije čudne promenade ili Triput teže od najtežeg, satirične intonacije, objavio je 1862. u časopisu Naše gore list. Veliku popularnost stekao je pripovijestima koje tematiziraju ljude požeškoga kraja. U njegovom najpoznatijem djelu Šijaci je donio galeriju likova, opisao njihove običaje i navike te se podsmjehivao njihovim slabostima i postupcima.  Na poticaj A. Šenoe napisao je pripovijest Auvergnanski senatori. Značajna djela su su još pripovijest Posljednji Varaždinac, studij Filozofija hrvatskosrpskih narodnih poslovica, šest političko-satiričnih feljtona pod naslovom Razgovori među četiri zida. Četvrti je feljton napisan u stihu naslova Smrt age birokrata gdje je riječ o parodiji slavnoga Mažuranićeva epa. U svoje doba izrazito cijenjen, Korajac je među najznačajnijim humoristima svoga iz doba.

Đuka Marić, pjesnik i glazbenik

Rođen je 1913. godine u slavonskom mjestu Berak. Teologiju je studirao u Đakovu i Zagrebu te doktorirao u Rimu. Bio je profesor na đakovačkoj bogosloviji tokom Drugog svjetskog rata gdje predaje dogmatiku, apologetiku, istočno bogoslovlje, bio je i kateheta na njemačkoj školi, a nakon rata i župnik Valpovu i drugim slavonskim mjestima. U Zemun dolazi 1961. godine.

Iz mladenačke dobi potječu i prve pjesme “Ciklame“. U Travniku je objavljena njegova prva pjesma u “Travničkom smilju” ( 1928.). Godine 1930. u Almanahu prof. Petra Grgeca – “Selo i grad” izlaze pjesme mladog Marića. Ponajviše je objavljivao za Božić i Uskrs i to u đakovačkoj “Narodnoj (kasnije “Hrvatskoj”) obrani”.

Tokom bogoslovskog studija nastale su mnoge prigodne i sadržajne pjesme štampane pojedinačno u glasniku biskupije. Po završetku studija Marić prikupivši sve pjesme uspjeva izdati svoj prvijenac, zbirku pod naslovom”Prvi proplamsaji”. Mnoge njegove pjesme i zbirke su izgubljene. Izdao je posebno lijepu i sadržajnu zbirku: “Blagdani duše“, pjesme idealne rime i sadržaja o blagdanima Božića i Uskrsa.

Pored pisanja poezije, bavio se i glazbom. Aktivno je sudjelovao u pjevačkom društvu „Preradović”,  vodio je dva pjevačka zbora tokom rada u bogosloviji te bio zamjenikom regensa a kasnije i regens zbora đakovačke katedrale.

Za našu župu je posebno značajan jer je napisao pjesmu Zemunskoj Gospi koju je skladao Stjepan Lovrić. 

Dr Đuka Marić je umro 17. studenog 1997. godine u Zagrebu a sahranjen a sahranjen je u Đakovu u svećeničkoj grobnici.

Ilija Okrugić Srijemac,pjesnik, prozni i dramski pisac, ilirac.

Bio je kapelan u Zemunu. Rođen je u Srijemskim Karlovcima 1872. godine. Bogosloviju je završio u Đakovu gdje je bio prvi Strossmayerov ređenik 1850. godine. Službovao je kao kapelan i župnik po slavonskim i srijemskim župama te prebendar u Đakovu. Najduže se zadržao u Petrovaradinu gde je i umro 1897. godine i sahranjen u crkvi Snježne Gospe na Tekijama kraj Petrovaradina.

Zbog njegovih propovijedi na Tekijama narod ga je prozvao „zlatousti Srijemac“. Još se po srijemskim crkvama pjevaju mnoge njegove pjesme od kojih je neke i sam uglazbio. Svoje prve radove počeo je objavljivati u „Zori Dalmatinskoj“ još kao student. Pisao je pjesme, novele, povijesne rasprave i pučke igrokaze Najpoznatiji igrokazi su mu Saćurica i šubara ili Sto za jedan (1864), zatim igrokaz folklornih obilježja Grabancijaši ili Batine i ženidba (1874), te popularna Šokica, igrokaz iz pučkoga života (1884), o ljubavi katolkinje i pravoslavca, napisana u ekumenskome duhu. Mnogi su uspješno izvođeni na pozornicama diljem Srbije i Hrvatske. Značajna djela su mu još i: pjesme „Srijemska vila“, sonetna zbirka Glasinke srčanice, povijesna drama Varadinka Mara, ep Sveti Ivan Kapistran, pobjednik Turaka kod Biograda 1456… i mnoga druga. Objavio je i scensku prigodnicu Sastanak vila  na Velebitu, u Trnavi i Đakovu (1888), pohvalnicu Strossmayerovim političkim i ekumenskim pogledima, koja je bila zabranjena i spaljena, a sačuvan je samo jedan primerak u knjižnici Bogoslovskog sjemeništa u Đakovu. Kasnije su mnogi književnici priređivali zbirke njegovih pjesama. Surađivao je i u „Arkivu“ Ivana Kukuljevića gdje je pisao o povijesti pojedinih srijemskih mjesta. Najpoznatija je „Povijesna crtica o postanku i razvitku Tekija“.