05.08. je Gospa Snježna. Službeno se Gospin spomendan naziva Obljetnica posvete bazilike svete Marije Velike. To je slavna bazilika, jedna od četiri velike u Rimu, zvana Santa Maria Maggiore. Nju je na brežuljku Eskvilinu, jednom od sedam rimskih brežuljaka, izgradio papa Liberije koji je Crkvom upravljao od 352. do 366. godine. Po njemu se ona često naziva i liberijanska bazilika. Tu je crkvu, na uspomenu što je Efeški sabor 431. godine proglasio dogmu o Marijinu bogomaterinstvu, presvetoj Bogorodici svečano posvetio papa Siksto III. i do danas je najčasnija Gospina crkva na kršćanskom Zapadu. Građena je u stilu starokršćanske bazilike s monumentalnim stupovljem te velebnim mozaicima.
Prijašnji pučki naziv, Sancta Maria ad nives – Snježna Gospa – veže se uz legendu po kojoj je usred ljeta, 5. kolovoza na Eskvilin pao snijeg. Po toj legendi Bogorodica se ukazala u noći 3. kolovoza 352. tadašnjem papi Liberiju, rimskom patriciju Ivanu i njegovoj supruzi naređujući im da izgrade crkvu na mjestu označenom snijegom, koji će padati sljedeće noći. Na Eskvilinu, jednom od sedam rimskih brežuljaka, papa Liberije obilježio je granice u kojima je kasnije podigao veličanstvenu baziliku. Ona je po njemu nazvana i liberijanskom bazilikom. Nju je kasnije preuredio papa sveti Siksto III. i posvetio ju Presvetoj Bogorodici na spomen Efeškoga sabora, održanog 431, na kojem je proglašena dogma o Marijinom bogomajčinstvu. Crkva je prozvana bazilikom svete Marije Velike jer je to najznačajnija bazilika na kršćanskom Zapadu, posvećena Majci Božjoj.
Crkva se zove i Sancta Maria ad praesepe, tj. Gospa od jaslica jer je krajem 4. stoljeća u crkvi načinjena špilja poput one u Betlehemu. U ovoj je crkvi sv. Ignacije Lojolski na Božić 1538. godine s velikim ganućem i pobožnošću slavio svoju prvu misu, a svoju mladu misu u ovoj je bazilici slavio i blaženi Alojzije Stepinac. U samoj bazilici nalazi se i najstariji prikaz svete Marije Snježne na mozaiku iz 1308. Gospa Snježna je zaštitnica mnogih naselja, župa i zaštitnica je Hrvatskog Zagorja, odnosno Krapinsko-zagorske županije.
Iz homilije na Efeškom saboru svetog Ćirila Aleksandrijskog
Kojem bi od ljudi pošlo za rukom da dostojno proslavi preslavnu Mariju? Ona je majka i djevica. Divne li stvari! To me čudo zapanjuje. Tko je ikada čuo da bi sam graditelj zabranio boraviti u hramu što ga sam on sagradi? Tko bi trpio sramotu poradi toga što je vlastitu služavku uzeo za majku? Eto, dakle, sve se veseli. Štujmo i klanjajmo se jedinstvu, bojmo se i častimo nedjeljivo Trojstvo. Slavimo uz hvale Mariju koja je vazda Djevica, sveti Božji hram, i njezina Sina, bezgrešnog Zaručnika. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
tekst preuzet sa hkm.hr
Tekije u prvo vrijeme
Prema predaji, na mjestu sadašnje crkve nalazila se srednjovjekovna kršćanska bogomolja posvećena Blaženoj Djevici Mariji koju su, najvjerojatnije, podigli redovnici tadašnje petrovaradinske cistercitske opatije. Nakon turske najezde i zaposjednuća ovih krajeva 1526. godine, spomenuta je kršćanska bogomolja srušena i na njenom mjestu podignuta muslimanska, u narodu poznata kao Tekija. U to vrijeme, kraj Tekije su žuborila dva izvora s pitkom vodom, od kojih jedan još uvijek teče.
Tekije za vrijeme Isusovaca
Nakon odlaska Turaka, 1687. godine, grad Petrovaradin postaje stjecištem vojnika, obrtnika, trgovaca i zemljoradnika, a prvi redovnici, članovi isusovačkog reda, dolaze već 1693. godine. Budući da u oslobođenom Petrovaradinu ne zatiču sačuvane srednjovjekovne kršćanske bogomolje, isusovci su u prvo vrijeme bili primorani misionariti. Prije podizanja vlastite samostanske crkve Sv. Jurja mučenika, u podnožju petrovaradinske tvrđave, koristili su za bogoslužje napuštenu tekijsku džamiju koju su preuredili u kršćansku crkvicu i posvetili je Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Sedamnaest godina nakon što je u Srijemskim Karlovcima 1699. godine sklopljen mir između austrijskog i turskog carstva, nad Srijemom se ponovno nadvila sjena ubijanja i pustošenja. Brojčano nadmoćnija turska vojska, na čelu s velikim vezirom Damad Ali Pašom, pristigla je 3. kolovoza 1716. godine pred zidine Petrovaradina i opsjela ga. Austrijska vojska, pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskog, odgovorila je izlaskom izvan utvrde u jutro 5. kolovoza iste godine, i u kraćoj borbi vođenoj nedaleko od crkvice Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, turska je vojska doživjela strahoviti poraz. Uvjeren da je Gospinim zagovorom izvojevana pobjeda nad osvajačem, princ Eugen je u znak zahvalnosti darovao petrovaradinskoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije sliku Bogorodice s djetetom – Isusom u naručju, koju je dotada kao svetinju nosio u ratne pohode i pred njom zazivao pomoć s neba za svoju vojsku. S obzirom da je pobjeda izvojevana u bitci vođenoj 5. kolovoza, na spomendan Snježne Gospe, spomenuta je crkva od tada povjerena zaštiti Gospe Snježne, odnosno Gospe Tekijske. Zbog svoje čudotvornosti, ova je slika vremenom postala predmetom iznimnog štovanja, a blagdan Snježne Gospe – danom najvećih hodočašća u ovo marijansko svetište u Petrovaradinu. U prvim poslijeratnim godinama crkva Gospe Snježne proširena je troškom obitelji nastradalog austrijskog podmaršala, grofa Siegfrieda Breunera, koga su Turci bili zarobili i na sam dan bitke pogubili. Drugo proširenje i preuređenje crkve učinili su 1754. godine oci isusovci a na spomendan sv. Joakima i Ane, 26. srpnja iste godine, svečano je u crkvu unešena čudotvorna slika Gospe Snježne. U znak sjećanja na taj događaj Svetište Gospe Snježne slavi i danas ovaj spomendan kao „Male Tekije“, dok se blagdan Snježne Gospe slavi u Svetištu kao „Velike Tekije“.
Tekije iz Okrugićeva vremena
Sadašnja vanjština Tekijske crkve, izgrađena u neogotičko – romaničkom stilu, potječe iz 1881. godine. Neumornim zalaganjem tadašnjeg ravnatelja svetišta, župnika i opata Ilije Okrugića Srijemca, crkva je temeljitom obnovom znatno povećana. Na njenom pročelju podignuta su dva zvonika, a na začelju kupola koju kruniše križ postavljen nad polumjesecom, što simbolizira pobjedu Kršćanstva nad Islamom. U crkvi, ispod kupole, bio je postavljen glavni neogotički oltar posvećen Gospi Snježnoj, a nešto kasnije i dva pomoćna neogotička oltara u čast sv. Josipu i sv. Ani. Na žalost, ovi vrijedni oltari, remek djela tirolskih majstora, uklonjeni su iz crkve 1976. godine. Na mjestu glavnog oltara podignut je oltar od bijelog mramora koji se i danas nalazi u crkvi. Zidovi do visine prozora, kao i crkveni pod, iste su godine, također, obloženi bijelim mramorom, a na prozore postavljeni vitraži s likovima i imenima svetaca.
Tekije novoga doba
U novije vrijeme izvršeni su opsežni radovi na uređenju unutrašnjeg i vanjskog prostora Tekijskog svetišta. Iza Gospine crkve izgrađen je Križni put gdje hodočasnici mogu promatrati postaje Isusove muke. Između Križnog puta i crkve nalazi se mala kamena špilja s kipom Gospe Lurdske. Pokraj crkve sazidana je nadstrešnica nad prostorom gdje se u danima hodočašća vrši bogoslužje. Godine 2004., pri obilježavanju 1700. obljetnice stradanja srijemskih mučenika, strop Tekijske crkve oslikan je motivima otajstava radosne, žalosne i slavne krunice te krunice svjetla, a oltarni prostor likovima blaženika i svetaca iz novije povijesti. Svetište i proštenište Majke Božje Tekijske, mjesto je molitve i mira, tihi kutak u koji dolaze vjernici željni duhovne i tjelesne okrjepe, ali i oni koji iz kulturnih potreba žele upoznati ovo sveto mjesto.
tekst preuzet sa sajta http://www.tekije.com/
