Omiljeni svetac, koji je svojom poniznošću, skromnošću i humanitarnim radom ostao trajno nadahnuće generacijama do današnjeg dana.
Utemeljitelj je i zaštitnik franjevačkog reda, suutemeljitelj reda klarisa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red.
Rođen je oko 1182. u talijanskome gradu Asizu, kao sin bogatog trgovca platnom. Otac je planirao kako će Franjo nastaviti obiteljski posao i uzdići se na visoki položaj u njihovome gradu.
Prve mladenačke dane Franjo je proveo u dokolici i veselim zabavama s prijateljima, kojima se nametnuo kao vođa, ne samo svojim bogatstvom, nego i osobnošću. Zanosio se vojničkom slavom, tako da je već s 20 godina sudjelovao u ratu. završit će u zarobljeništvu. Franjo ostaje u tamnici godinu dana. Otac ga konačno nakon godinu dana uspijeva otkupiti i vratiti kući. Oporavlja se od duge i teške bolesti, razmišlja o smislu života. Postaje sve pažljiviji i darežljiviji prema siromasima koji često navraćaju u očevu trgovinu. Tada počinje za njega vrijeme postupnog obraćenja, sve više se osamljuje, posjećuje razrušene crkvice u okolici i u jednoj od njih, u crkvici sv. Damjana, tri puta je čuo Isusa: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Svetog Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u molitvi.
Franjo sve jasnije uviđa što mu je činiti. Sve je svjesniji da za njega počinje novi život. U tome su mu pomogla dva osobita događaja: susret s gubavcem i iskustvo molitve pred križem u crkvici sv. Damjana. Nakon tih događaja Franjo se sve više posvećuje brizi za gubavce i siromahe. Pred asiškim biskupom Guidom odriče se svoga oca i svega bogatstva.
Ideal mu je postao što doslovniji život po evanđelju: u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha. U početku mu se pridružilo 12 prijatelja koji se nazvaše ‘manjom braćom’. Svojoj mladoj zajednici Franjo daje pravila koje papa Inocent III. usmeno odobrava. Dobili su i ovlast propovijedanja. Zajednica se ubrzo povećavala. Nastaje nova redovnička družba u Crkvi – franjevci.
Velika Franjina želja bila je postati sličan Isusu. U jednoj ekstazi zadobio je Isusove rane na tijelu – bio je stigmatiziran. To je bila prva vjerodostojna stigmatizacija uopće. Pod Franjinim vodstvom njegova prijateljica sv. Klara osnovala je ženski franjevački ogranak, Red klarisa, koji je nazvan Drugi red. Na zamolbu brojnih laika Franjo je osnovao i za njih prikladnu zajednicu – Treći red.
Franjo je putovao Španjolskom i Marokom, Palestinom i 1219. uspio doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sljedbenicima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.
U svojoj skromnosti nije se smatrao dostojnim biti svećenik i doživotno je ostao đakon.
U crkvi Sv. Marije anđeoske, na mjestu gdje je jasno upoznao svoj životni poziv, umro je uz pjevanje 141. psalma, uvečer 3. listopada 1226. u Asizu. Toma Čelanski piše: “Smrt je pjevajući primio.” Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza podigne u čast veličanstvena bazilika. U nju je godine 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu. Ona je postala jednim od najpopularnijih hodočasničkih odredišta na svijetu.
U svojim spisima sv. Franjo podjednako se služi latinskim i narodnim jezikom, kakav se govorio u Umbriji, te ga se drži i začetnikom talijanske književnosti na narodnom jeziku.
Najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci bili su Toma Čelanski i sveti Bonaventura.
Ikonografija ga prikazuje u franjevačkom habitu s Kristovim ranama na rukama i okruženog životinjama, najčešće pticama.
Spomendan mu je 4. oktobra.
Takođe je tada i svjetski dan zaštite životinja u cijelome svijetu jer je sv. Franjo smatrao da su sva živa bića stvorena od Boga te im kao takvima nitko ne smije nauditi, te ga ekolozi diljem svijeta štuju kao svog zaštitnika.
