Prvog novembra svake godine vjernici slave blagdan Svih Svetih, zapovijedni blagdan u Katoličkoj crkvi.

Kako nam imenima ne mogu biti poznati svi koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila dan kada zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Svetkovina Svih svetih svoje početke ima u 4. stoljeću, kada je Crkva na Istoku blagdan svih mučenika slavila na prvu nedjelju po Duhovima. U 6. stoljeću taj se blagdan počeo slaviti i u Rimu, a kasnije ga je papa Bonifacije IV. premjestio na 13. maj. Na taj je dan poganski hram Panteon, posvećen svim bogovima, pretvoren u crkvu posvećenu Bogorodici i svim mučenicima. Mnogi znaju reći kako je taj poganski hram zapravo postao prva crkva posvećena Svim svetima. Papa Grgur IV. premjestio je 835. godine slavlje ovoga blagdana na dan 1. novembra. Razlog tom je bila žetva i berba, nakon koje se lakše osiguravalo hranu i piće za mnoštvo hodočasnika koji bi tom prigodom nagrnuli u Rim. Svetkovina Svih svetih jednako se veličanstveno slavi i u Zapadnoj i u Istočnoj Crkvi.

Svetkovina Svih svetih ima posebno značenje za vjernike jer je dan zajedništva zemaljske i nebeske Crkve, Božjeg milosrđa i ljudske grešnosti. Slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života.

Ovim blagdanom se želi podsjetiti sve kršćane da su pozvani već sada na svetost, jer biti svet znači biti povezan s Bogom, biti Božji, biti onaj koji ne prihvaća nikakav grijeh i nikakvo zlo.  Biblija nam govori da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična. A Bog je čista dobrota. Bog prašta svakome čovjeku, Bog se ne osvećuje, nego se raduje svakom obraćenom grešniku. Istinski, prirodni, naravni čovjek jest – Božji čovjek. Nenormalno je da čovjek u sebi gaji mržnju, osvetoljubivost, nepoštovanje prema moralu. Pravi istinski čovjek jest zapravo – svet čovjek. Slavi se silno mnoštvo onih koji su u svome životu u velikoj mjeri ostvarili taj ideal, da budu onakvi kakvima ih je Bog stvorio. Zato ih slavimo kao svete, iako ih nitko nije svetima proglasio. Silno je to mnoštvo onih koji su u svome životu nastojali činiti dobro, koji su poštovali i ljubili svoje bližnje, koji su nastojali živjeti prema svojoj savjesti i Božjim zapovijedima. Za kršćane je to jedini put. Toliki sveti nam pokazuju da je to ostvarivo. Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti.

Nažalost, vezano uz ovaj blagdan, kod vjernika često postoji mnoštvo pogrešnih interpretacija, tumačenja i nesporazuma.

Jedna je da se slave svi sveci koji su od strane crkve proglašeni svetim i čija se imena nalaze u kalendaru. Kao što je prethodno objašnjeno, to je potpuno pogrešno tumačenje.

Međutim, najčešća greška u shaćanju ovog blagdana među vjernicima je da ga se obično shvata kao “Dan mrtvih” i da se zato na taj dan posjećuju groblja, što je i dalje duboko ukorjenjeno u narodnoj tradiciji. Kako je došlo do ovog nesporazuma u tumačenju, teško je reći, vjerojatno zbog pogrešnog shvaćanja tradicije, neznanja… “Dan mrtvih” kao takav ne postoji jer u kršćanstvu ne postoje mrtvi, jer je ljudska duša besmrtna i postoji vječni život a sa tim u vezi postoji Dušni dan, posvećen svim ljudskim dušama koje su napusile ovozemaljski život i prešle u vječni život. On se prema kalendaru  slavi 2. novembra, dan poslije Svih svetih. Tada se vjernici sjećaju svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe za njih. Za duše svojih dragih pokojnika moli se vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjeruje se da će oni moliti za one koji ostaju da ne promaše svoj konačni životni cilj, da i oni uđu u kraljevstvo Božje i pribrojeni općinstvu svetih. Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život.

Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika za razmišljanje o vječnosti. Papa Benedikt XVI. je prigodom ovog blagdana govorio da se treba upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života, te je s tim u svezi dalje govorio da bi mogli biti sveti, nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja u teškim trenutcima. Samo s njegovom pomoći možemo postati svetima.

Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.