Kršćanski svetac iz četvrtog stoljeća. Jedan je od najvećih i najpoznatijih propovijednika u kršćanstvu u povijesti crkve. Zbog toga je i dobio nadimak Zlatousti. Časti se i slavi i u zapadnoj i u istočnoj crkvi.
Porijeklom je iz Sirije, točnije iz grada Antiohije u uglednoj kršćanskoj obitelji koja mu je osigurala klasičnu naobrazbu i kršćanski odgoj. oko dvadesete godine života krstio ga je antiohijski biskup Melecije, čijoj je zajednici Ivan pripadao, te mu je povjerena služba čitača u zajednici, potom započinje i izučavanju Svetog pisma u čemu mu je, među ostalima, učitelj bio Diodor iz Tarza. 386. godine za svećenika ga je zaredio Melecijev nasljednik Flavijan. Od tada se narednih 12 godina posvećuje propovjedanju kao katedralni propovjednik, na temelju čega je zbog izuzetnog govorničkog dara u 7. stoljeću prozvan nadimkom Zlatousti. Živio je monaškim životom dok se za njega nije pročulo sve do Carigrada. Kada je 397. godine umiro carigradski patrijarh Nektarije, Ivana su izabirali za njegova nasljednika. On se tome opirao i nerado prihvatio. Iz Antiohije je odveden na prevaru. Carski službenik Eutropije, ministar na dvoru cara Arkadija, pozvao ga je na dogovor izvan gradskih zidina i odveo ga u Carigrad, jer ga narod inače ne bi pustio iz Antiohije. Za biskupa ga je, preko volje, u veljači 398. godine zaredio aleksandrijski patrijarh Teofil, koji je bio snovao na tako važnu biskupsku stolicu staviti nekog od sebi odanih ljudi. U Carigradu je tako naslijedio umrlog patrijarha i postao biskup glavne biskupije Istoka te carski propovjednik.
Biskup Ivan odmah je započeo s provođenjem reformi. Zauzeo se za red i disciplinu kod klera, a bio je i prvi biskup Istoka koji je uvodio red i u druge biskupije. Osobito se zauzimao za obespravljene u društvu. Brinuo se i za misionarenje i posebno se suprotstavljao krivovjerju. Njegova veličina je u njegovom neumornom pastirskom radu. To potvrđuje i njegova ostavština – očuvano je oko 300 govora i 236 pisama.
Premda se oko njegova izbora za biskupa složio car i carica, dvor i biskupi patrijarhata, ipak je uskoro doživio mnoge nedaće. Zbog svoga djelovanja doživio je oštre kritike te je zbog svojih jasnih prijekora raskošnog i raskalašenog života carskih i crkvenih velikodostojnika, navukao je na sebe bijes carice Eudoksije i aleksandrijskog patrijarha Teofila, pa je više puta bio proganjan i konačno svrgnut i prognan u Armeniju. U progonstvu je i umro 407. godine u Pontu. Ivan Zlatousti, za života je bio osporavan, ali nakon smrti je odmah bio svetački štovan i priznat. Njegovi posmrtni ostatci sahranjeni su 438. godine u Carigradu, a od 1626. čuvaju se u bazilici sv. Petra u Rimu. 1568. Proglašen je crkvenim naučiteljem. Uz svetog Bazilija Velikog, Atanazija, i Grgura Nazijanskog proglašen je velikim istočnim crkvenim ocem, a istočna liturgija nosi njegovo ime. Pio X. ga je proglasio zaštitnikom kršćanskih propovjednika.
Ivan Zlatousti je prije svega pastir duša i plodan propovjednik, nedostižan po stilu i količini djela, u čemu mu nije ravan nijedan istočni kršćanski pisac. Spisi su mu neiscrpan rudnik, ne samo za teologe, već i za arheologe i povjesničare kulture. Po prirodi je bio sklon praktičnim pitanjima morala, askeze i pastorala, više nego li teološkoj raspravi. Vjerno prihvaća i primjenjuje postojeće vjerske istine i zato ima veliko značenje kao svjedok crkvene predaje.
Najznačajnija Ivanova teološka dostignuća odnose se na kršćansku duhovnost i sakramentalnu teologiju. Na polju duhovnosti Zlatousti je znao vrlo precizno naznačiti mjesto kontemplativnog života u Crkvi. Za kršćane koji ostaju u svijetu naznačuje jasan put u bračnom i obiteljskom životu nadahnut evanđeoskim smjernicama: međusobna ljubav supružnika i ljubav prema djeci; ljubav prema bližnjemu koja izvire iz ljubavi prema Bogu.
Na polju sakramentalne teologije Zlatousti tumači značenje sakramenata. Krštenje je predstavljeno u Krsnim katehezama kao novo rođenje. Euharistija je u isto vrijeme zahvala i žrtva te trajna i stvarna Kristova prisutnost među ljudima. Kod vjerskih slavlja zajednica postaje svjesna svog jedinstva oko svećenika koji slavi euharistiju s cijelim narodom, a nebeska Crkva se pridružuje zemaljskoj. Svećenik koji prinosi žrtvu sam je Krist, a pretvorba se događa u trenutku kad izgovara riječi ustanovljenja. Zbog jasnoće nauka o euharistiji Zlatousti je u moderno vrijeme prozvan Doctor Eucharistiae.
Pisao je egzegetske homilije u kojima nastoji, slijedeći tradiciju antiohijske škole, otkriti povijesni smisao. Nijedan crkveni pisac nije tako temeljito i s toliko osjećaja tumačio tekst Svetog pisma. Naročito su poznata tumačenja Pavlovih poslanica, među kojima na prvo mjesto valja staviti homilije na Poslanicu Rimljanima. Poznate su i njegove dogmatske i polemičke homilije na liniji svetog Bazilija i Grgura Nisenskog, gdje Zlatousti zastupa da čovjek, iako prosvijetljen milošću, nije u stanju spoznati savršenu Božju bit. Kršćanskom puku ovaj stav pojašnjava jednostavnim jezikom. Za vrijeme službovanja u Antiohiji obavljao je službu pripravljanja katekumena za sakramente inicijacije. Do sada je otkriveno petnaestak kateheza, što za katekumene, što za novokrštenike. Bilo pretkrsne bilo pokrsne, ne tumače, ni sakramente ni vjerovanje, već govore o kršćanskom moralu i životu po milosti prema poslanicama svetog Pavla. Pored ovoga, pisao je i moralne govore, prigodne govore i panegirike, razne rasprave, pisma i liturgije.
13. septembra crkva slavi spomendan svetog Ivana Zlatoustoga.
Izvori: www.hkm.hr; www. patrologija.hr – dr.sc Ivan Bodrožić; www. enciklopedija.hr
