Crkva Svetog Roka

Od 1730. do 1871. godine, u doba kada je Zemun imao status kraljevskog slobodnog grada, nalazio se u današnjem gradskom parku Kontumac        ( karantin ) u kome su bili smješteni putnici koji bi doputovali s druge strane Save, u tadašnju Austro-Ugarsku. U kontumacu je za potrebe vjernika katolika dok borave u karantinu sagrađena drvena kapela. Oko 1836. godine na mjestu te kapele podignuta je današnja crkva Svetog Roka.

Crkvu je sagradio Josip Felber u duhu baroka kao jednobrodnu tavanica sa zasvođenim stropom i polukružnom apsidom na južnoj strani, podjeljenu na šest pravilno odjeljenih polja, zbog njezina namjenskog karantinskog karaktera. U planu osnove crkve vidi da je ona, osim glavnog ulaza na sjevernoj strani, imala šestoro vrata za kontumacijske potrebe.

Sagrađenu crkvu sv. Roka krasile su dvije slike slikara iz 19. stoljeća Aleksandra Mašića, kao i djela zemunskog slikara Živka Petrovića.

Kada je sredinom devetnaestog stoljeća ukinut Kontumac, crkva sv. Roka je izgubila prvobitnu namjenu. Od 1879. godine korišćena je za potrebe učenika realne gimnazije koji su bili rimokatoličke vjeroispovijesti.

Dugi niz godina ništa nije ulagano u obnovu crkve, tako da je iz godine u godinu, sve više propadala. Crkvu je počeo obnavljati župnik Antun Kolarević 80-ih godina 20. stoljeća kada je adaptirana kupola tornja, da bi zatim bila zaustavljena zbog nedostaka sredstava. Crkva biva zatvorena sve do 2006. godine. Dolaskom u Zemun, župnik Jozo Duspara je otvorio crkvu vjernicima i počele su se jednom mjesečno održavati svete mise u njoj. S obzirom da je bila ruinirana i dosta zapuštena bila je potrebna kompletna restauracija koja je 2012. godine izvršena. Urađena je rekonstrukcija platoa ispred crkve kao i sanacija od temelja do tornja uz pomoć donacija Vlade Republike Srbije I Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu.

Crkva Svetog Roka je zavedena kao spomenik kulture.

Sveti Rok –  franjevac trećoredac, hodočasnik i dobrotvor.

Rođen je 1295. godine u Montpellieru. Na putu prema Rimu zaustavio se u jednom malom gradiću gdje je dvorio oboljele od zaraznih bolesti. Tu je učinio i nekoliko čudesa. Pomažući bolesnima od gube i sam se razbolio. Sklonio se u šumu i hranio se biljem i pio vodu iz vrela, uzdajući u Boga. Predaja kaže da mu je jedan pas svakoga dana dolazio i donosio komad kruha i lizao mu rane. Prizor su ovjekovječili mnogi slikari. Vlasnik psa, slijedio je životinju u šumu i primio Roka pod svoj krov i njegovao ga dok nije ozdravio. Nakon što je ozdravio, Roko je nastavio put prema svom rodnom gradu. Kako je bio iscrpljen i potpuno izobličen od bolesti sugrađani ga nisu mogli prepoznati. Smatrajući ga sumnjivcem bacili su ga u zatvor. Tamo je proveo pet godina i ponovo obolio od kuge. Na samrti, svećeniku koji mu je došao podijeliti sakramente, otkrio je tko je. Preminuo je 16. kolovoza 1327. godine. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja. Štovanje ovog sveca su proširili franjevci i kapucini. Zaštitnik  je od zaraznih bolesti, kuge i kolere.

Spomendan mu je 16. avgusta.