Veliki četvrtak je kršćanski spomendan Isusove posljednje večere. Slavi se u četvrtak prije Uskrsa. Na taj dan ujutru se slavi Misa posvete ulja a uveče se slavi Misa večere Gospodnje. Na Veliki četvrtak završava korizmeno vrijeme, a večernjom svetom misom započinje Vazmeno trodnevlje. Tada je Isus ustanovio dva sakramenta: SVETU MISU I SVEĆENIČKI RED.

Blagdan Uskrsa u prvoj je Crkvi slavljen u noći između Velike subote i uskrsne nedjelje. Tijekom 4. stoljeća, polazeći od evanđeoskih izvješća i želje da se kroz tri dana susljedno proslave različiti trenuci vazmenog otajstva, Crkva je razvila presveto trodnevlje Gospodina raspetog, pokopanog i uskrslog. Jeruzalemska liturgija imala je presudan utjecaj na oblik slavlja Vazmenog trodnevlja, jer su Crkve Istoka postupno preuzimale jeruzalemske liturgijske običaje. U 7. stoljeću u rimskim su crkvama na Veliki četvrtak postojala tri slavlja: pomirenje pokornika, posveta ulja i spomen uspostave euharistije. Slavlje pomirenja pokornika nestalo je nestankom javne pokore, te su na kraju ostala dva slavlja. Tradicija večernje svete mise na Veliki četvrtak potječe iz 13. stoljeća, s obzirom na to da Crkva prema drevnoj predaji toga i idućega dana nije slavila euharistiju. Ovaj običaj razvio se iz židovskog shvaćanja prema kojemu novi dan započinje u predvečerje prethodnoga dana, stoga nije neobično da večer Velikoga četvrtka zapravo liturgijski pripada Velikom petku.Na Posljednjoj večeri Isus je sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu: predao se u smrt radi spasenja ljudi, ispunivši Stari zavjet i židovski obred, dajući svoje tijelo i krv umjesto jaganjca i tako zapečatio konačni i vječni savez. Pranje nogu te večeri jasan je znak njegove ljubavi koja služi i predaje se. Njegova muka na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima, uhićenje te iste večeri pravi je početak Isusove muke. Gestu pranja nogu susrećemo na Zapadu (s iznimkom Rima) već u 4. stoljeću. Ovaj izraz gostoljubivosti prisutan je još u Starom zavjetu, ali i u prvim kršćanskim vremenima. Kao liturgijska gesta prvi se put pojavljuje u Španjolskoj u 7. stoljeću, dok je u Rimu posvjedočen u 12. stoljeću.

Na ovaj dan Isus je sa svojim učenicima posljednji put proslavio židovski blagdan Pashe i to dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu i Crkvi ostavio znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, i tako Crkvi i čovječanstvu predao svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao jamstvo pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te zlom i katastrofama. U dvorani Posljednje večere Isus je učenicima oprao noge, što je bio znak gostoprimstva. Isus time želi reći da kroz Njegovu smrt, u koju sada odlazi, i skoro uskrsnuće, On otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa predokus je i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, On postaje naš brat i učitelj.

Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario savez između Crkve i sebe i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva svetu misu čuva kao najdragocjeniji biser. Slaveći euharistiju, Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo.

Na Veliki četvrtak navečer slavimo misu sjećajući se te prve svete mise koju je Isus slavio sa svojim učenicima. Tada je uzeo kruh i vino i rekao: „Uzmite i jedite ovo je tijelo moje i uzmite i pijte ovo je krv moja“. Te njegove riječi ponavljamo na svakoj svetoj misi.

Poslije večere Isus je otišao s učenicima u Maslinski vrt (Getsemani) moliti. Tada je došao njegov učenik Juda Iškariotski s vojnicima  koji su ga uhvatili i odveli, a učenici pobjegli. Budući da Isus cijelu tu noć nije spavao, jer su ga vojnici bili stavili u zatvor, vjernici na Veliki četvrtak cijelu noć mole u crkvama. To se zove bdijenje ili klanjanje.

Katolički svijet na Veliki četvrtak ulazi u duboku tišinu u kojoj vjernik ima prigodu razmisliti o veličini žrtve koju je Isus učinio za svakog čovjeka ponaosob, ali i o nadi u uskrsnuće koja je duboko utemeljena u svakom vjerniku.