Što označava Veliki ili Sveti tjedan?
Blagdanom Cvjetnice, Nedjelje Muke Gospodnje, započeo je za katoličke vjernike Veliki tjedan, vrijeme kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu.
Veliki tjedan naziva se i Tjednom muke te Svetim tjednom, a označava posljednje Kristove dane. U Velikom tjednu, najčešće ujutro na Veliki četvrtak, održava se misa posvete ulja na kojoj se blagoslivlja ulje za svetu potvrdu, bolesničko pomazanje i katekumene, uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Posljednju večeru, a na Veliki petak nema sv. Mise, obilježava se samo sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu, dok je Velika subota dan tišine do Vazmenog bdijenja u subotu navečer, koje je vrlo bogato obredima. U nedjelju, na Uskrs, slavi se Isusovo uskrsnuće i pobjeda nad grijehom i smrti.
Cvjetnica
Na blagdan Cvjetnice Crkva se spominje Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, što je opisano u sva četiri Evanđelja, ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga.
Na Cvjetnicu se umjesto redovitoga čitanja evanđelja čita ili pjeva Muka (po Mateju, Marku ili Luki).
Veliki četvrtak
Veliki četvrtak označava posljednji dan korizme, a na taj dan navečer započinje vazmeno trodnevlje (Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota). Prije podne održava se samo jedna sveta misa u cijeloj nad/biskupiji, koju slavi nad/biskup sa svojim svećenicima.
Ona se naziva Misa posvete ulja. Nad/biskup tada blagoslovi tri ulja: bolesničko ulje, kojim se mažu bolesnici, katekumensko, kojim se mažu krštenici, te krizmu, tj. mješavinu maslinova ulja i mirisa (uglavnom balzama), koja se upotrebljava kod krštenja, potvrde, te kod svećeničkog i biskupskog ređenja.
Navečer se u svakoj župi slavi misa Gospodnje večere. Prije mise se isprazni tabernakul (svetohranište, ormarić u kojem se čuvaju hostije). Pjeva se Slava, a tada zazvone zvona i više ne zvone do vazmenog bdijenja. Nakon čitanja evanđelja često je obred pranja nogu.
Nakon mise se posvećene hostije, namijenjene za pričest na Veliki petak, prenesu u pokrajnju kapelu ili oltar, zajedno s Presvetim (tj. velikom posvećenom hostijom koja se sprema u tzv. pokaznicu, odnosno dijelom prozirnu ukrašenu posudu, tako da vjernici mogu jasno vidjeti hostiju – Isusa Krista). Ujedno, svi se ukrasi s oltara odnesu. Tada se obično uprigodi barem jednosatno klanjanje, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali.
Veliki petak
Veliki petak je spomen na Kristovu smrt. Na taj se dan u Crkvi oduvijek postilo. Post je obavezan za sve osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso toplokrvnih životinja niti mesne prerađevine, a dopušten je jedan cjeloviti obrok.
Na Veliki petak nema svete mise, nego postoje samo obredi Velikog petka. Svećenik nosi odjeću crvene boje, simbol mučeničke smrti. Obredi započinju u šutnji i bez pjesme. Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, da se simbolizira Isusova muka i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmišljajući o Isusovoj muci. Kada svećenik dođe do oltara, klekne ili legne okrenut licem prema dolje i tiho se moli. Evanđelje na Veliki petak je Muka, i to po Ivanu, koja se čita ili pjeva.
Umjesto obične molitve vjernika, čita se točno propisana sveopća molitva, u kojoj se moli za razne potrebe i osobe. Slijedi ljubljenje križa. Donosi se drveni križ, koji se u tri stupnja razotkriva. Svaki put se pjeva: Evo drvo križa…, a narod u šutnji poklekne, te odgovara: Dođite, poklonimo se!, svaki put višim glasom.
Nakon toga svaki vjernik dolazi do oltara i klanja se križu ili ga ljubi. Pri tome se pjevaju tzv. prijekori, odnosno pjesme koje označavaju tužbe raspetog Krista za nezahvalnost puka (npr. Puče moj, što učinih tebi…). Zatim slijedi pričest, i to s hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Nakon toga se iznosi Presveto (Kristovo tijelo u pokaznici) iz crkve, kao znak Kristove smrti.
Velika subota – Vazmeno bdijenje
Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu. Nema mise niti pričešćivanja. Oltar ostaje i dalje nepokriven. Navečer se slavi Vazmeno (ili uskrsno) bdijenje. Vazmeno bdijenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt, te njegovo uskrsnuće, po kojima su vjernici spašeni.
Vazmeno bdijenje započinje paljenjem i blagoslovom “ognja bdijenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini crkve i pripravom uskrsne svijeće, odnosno velike svijeće na kojoj su urezana grčka slova alfa i omega, kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća godina. Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdijenja i s njom ulazi u crkvu. Dok ulazi, tri puta pjeva, svaki put višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale svoje svijeće od uskrsne.
Nakon toga slijedi hvalospjev svijeći, koji započinje: Ovo je noć… Potom se čitaju biblijska čitanja. Najprije se čitaju tekstovi iz Starog zavjeta, kojih može biti sedam, a nakon svakog se pjeva ili čita psalam, te svećenik moli kratku molitvu. Ipak, broj se tih čitanja može smanjiti na tri, s tim da se izvještaj o oslobođenju iz Egipta ne smije izostaviti. Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja svećenik zapjeva Slava Bogu na visini…, a potom se čita poslanica, pjeva ponovno Aleluja, te slijedi evanđelje.
Ponovno se počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru, te zvone sva zvona. Nastupa, dakle, radost jer je Krist uskrsnuo, pobijedio smrt. Danas se slavi i danja misa na Uskrs.
Takva bogata liturgija želi pokazati značenje Kristova vazmenog otajstva (tj. muke, smrti i uskrsnuća), po kojem su ljudi otkupljeni.
Uskrs
Uskrs se često naziva i Vazam. Sama riječ vazam dolazi od vuzem (uzeti), odnosno označava da se nakon dugog vremena posta (post se u korizmi, i to ne svugdje, prekidao samo na Veliki četvrtak) opet može uzeti meso. Postoji određena razlika između Vazma i Uskrsa. Dok Uskrs označava sam dan kada se slavi Kristovo uskrsnuće, Vazam je širi pojam i označava cijelo otajstvo spasenja – Kristovu muku, smrt, uskrsnuće i proslavu.
Uskrs je nastao od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz starocrkvenoslavenskog jezika u kojem je glagol *krsnoti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol. Naziv Vazam (kajkavizam Vuzem) Petar Skok povezuju s riječju uzeti (stsl. v?zęti < uz + imati), odnosno razdoblje suprotno Mesopustu kad se opet počinje uzimati meso. Drugi ga pak povezuju tako da su Ćiril i Metod poslavenili grčku riječ Pasha (p > v, ozvučivanje s > z) te je tako dobivena riječ Vazam. Naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama. Hebrejska riječ pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina).
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, slavi se središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće. Skrušene molitve, procesije, obredne vatre, blagdanski spravljena jela i kolači i njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa dio su hrvatskih pučkih uskrsnih običaja. Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!