Sveti Marko, evanđelist i mučenik, vjerni pratitelj apostola Petra i Pavla. Iako o njemu ne znamo puno, Evanđelje zacijelo najviše svjedoči o ovom svecu. Ni tamo ne pronalazimo neke biografske podatke. Njegovo pisano djelo o njemu govori kao o odličnom pučkom pripovjedaču. Događaje iz Isusova života opisuje veoma jasno i potkrijepljeno detaljima koje drugi evanđelisti ne uočavaju. Čini se da je ubijen i pokopan u Aleksandriji kamo je morao pobjeći iz Rima. Već 829. godine njegovo tijelo nalazimo u Veneciji koja ga je izabrala za svoga zaštitnika i sagradila mu velebnu baziliku. Simbol sv. Marka je lav. Prikazuju ga i kao lava s raširenim krilima, s otvorenom knjigom i perom u ruci u skupini s drugim evanđelistima, često i na četiri rijeke koje teku od stabla života na sve četiri strane svijeta. Sv. Petar ga u svojoj poslanici naziva “svojim sinom”. On je vjerojatno onaj Marko iz Jeruzalema, čija je majka u svojoj kući okupljala kršćansku zajednicu. On je, zajedno s Barnabom, bio određen za pomoć Pavlu, ali su se ubrzo razišli zbog nesporazuma. Kad se Pavao našao u rimskom zarobljeništvu, sjetio se Marka i pisao Timoteju da mu ga pošalje u Rim jer će mu biti od koristi u naviještanju Evanđelja. Predaja kaže da je Marko, kad je pobjegao iz Rima u Aleksandriju, tamo osnovao kršćansku zajednicu, a u njoj je, tako se čini, podnio i mučeništvo. Zaštitnik je zidara, stakloslikara, notara i pisara. Blagdan je 25. aprila.
Sveti Luka, evanđelista, pisac trećeg Evanđelja i Djela apostolskih, bliski suradnik i učenik apostola Pavla, zajedno s njim je putovao i posvuda širio Radosnu vijest. Bio je Sirijac, rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske obitelji. Nije bio Isusov apostol niti učenik, ali ih je većinu poznavao. Pratio je sv. Pavla na njegovom drugom i trećem misijskom putovanju, a sve što je čuo i vidio, vjerno je bilježio. Osim Evanđelja u kojem opisuje Isusov život i događaje Marijina života, napisao je i Djela Apostolska u kojima opisuje silazak Duha Svetoga na apostole, njihovo misijsko djelovanje po Maloj Aziji i Rimskom carstvu i početak Crkve.
Luka je bio liječnik, ali i slikar. Drevna ga predaja navodi i kao autora nekih vrlo lijepih Gospinih slika koje se i danas časte. Predaja kaže da je razapet u Grčkoj. Tijelo mu je preneseno u Apostolsku crkvu u Carigrad 357. godine. Blagdan sv. Luke poznat je u Rimu od 9. stoljeća. Danas se njegove relikvije čuvaju u crkvi sv. Justine u Padovi. U umjetnosti se prikazuje simbolom vola, zato što njegovo Evanđelje započinje Zaharijinom žrtvom u hramu. Vjernici ga štuju kao zaštitnika liječnika i umjetnika a za zaštitnika ga je izabrala i Informativna katolička agencija. Spomendan je 18. oktobra.
Sveti Ivan, evanđelista i apostol, Isusov učenik, najmlađi od dvanestorice apostola, pisac četvrtog Evanđelja, proročke knjige Otkrivenja i triju poslanica. Rođen je u prvom stoljeću u ribarskom mjestu Betsaidi, na Genezaretskom jezeru. Otac mu je bio ribar Zebedej, a majka Saloma, pobožna žena koja je pratila Isusa na njegovom križnom putu, te kao jedna od svjedokinja njegova uskrsnuća. S bratom Jakovom bio je najprije učenik Ivana Krstitelja, a zatim i Isusa. Bio je prisutan mnogim važnim događajima u Isusovom životu, među njima i uskrsnuću Jairove kćeri, ozdravljenju Petrove punice, prilikom Kristova preobraženja na brdu Tabor, kao i onda kada se smrtno znojio na Maslinskoj gori i gdje je uputio Ocu molitvu prije svoje muke i smrti. On je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem i jedini u uskrsno jutro s Petrom trčao na grob. Njemu je Isus povjerio brigu o Majci Mariji. Jedan je od stupova Crkve, nakon Marijine smrti putovao je Judejom i propovijedao, a potom je otputovao u Malu Aziju i tamo osnovao sedam crkava. Poslije se nastanio u Efezu, odakle je vodio sve Crkve koje je već prije utemeljio.
U 95. godini života bio je uhićen i podvrgnut teškom mučenju. Prema predaji, bačen je u kotao s vrelim uljem, ali to se ulje pretvorilo u osvježavajuću kupelj, prognan je na otok Patmos. Tu je napisao Otkrivenje. Kada je car umro, Ivan se vratio u Efez i napisao Evanđelje. Ivan ističe sjaj Isusova božanstva, nazivajući ga Logosom – Riječju. Umro je u dubokoj starosti, u 101. godini. Zaštitnik je teologa, slikara, pisaca i tiskara. Kao evanđelista ga slikaju s orlom i knjigom. Spomendan je 27. decembra.
Sveti Matej, evanđelista, jedan od dvanaestorice Isusovih učenika, carinik iz Kafarnauma zvan Levi, koji je na Isusov poziv spremno napustio dotadašnji život i krenuo za njim. Svetom se Mateju pripisuje Matejevo evanđelje, prvotno napisano na aramejskom jeziku oko 70. godine i namijenjeno sunarodnjacima Židovima, ali ono nije sačuvano, nego je sačuvana redakcija na grčkom jeziku, nastala između 80. i 90. godine. Prema predaji, sveti je Matej nakon Judeje svoje misionarsko djelovanje nastavio u Arabiji i Etiopiji, gdje je i podnio mučeničku smrt, a njegove se relikvije čuvaju u Salernu. U ikonografiji se najčešće prikazuje simbolom anđela, odnosno kako uz anđelovu nazočnost piše svoje evanđelje. Štuje se kao zaštitnik poreznika, carinika, knjigovođa, bankara i stražara. Spomendan je 21. septembar.
Kip Presvetog Srca Isusova – pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci. Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Ali tek je 1765. godine papa Klement XIII. dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova.
Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi. Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegova slavljenja, papa Pio IX. je 1856. godine posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.
Kip Blažene Djevice Marije – sačuvan je iz crkve Svetog Vendelina iz nekadašnjeg zemunskog predgrađa Francestala ( koja je bila sagrađena 1888. godine a srušena je 1947. godine). Iznad kipa je slika Marije, pomoćnice kršćana, i zajedno čine svetište Zemunske Gospe.
Sveti Fabijan
Podaci o životu svetoga Fabijana pape poprilično su oskudni. Rođen je najvjerovatnije u Italiji u trećem stoljeću. Otac mu se zvao Fabije. Za dvadesetog papu izabran je na tajnom sastanku za progona cara Maksimina Tračnina. Pontifikat mu je trajao od 236. do 250. godine. Navodno je za mjesto pape bilo i izglednijih kandidata, no prema pobožnoj predaji, na glavu malo poznatog Fabijana sletjela je pri izborima golubica, što je protumačeno kao Božji znak pa je upravo Fabijan izabran za papu. Maksimin je zbačen u građanskom ratu, a novi car Gordijan III. pokazao se tolerantnijim prema kršćanima, pa je Fabijan mogao nastaviti gradnju katakombi svetog Kalista i drugih, te je reorganizirao rimski kler. Godine 250. car Decije pokreće novu seriju progona kršćana. Car je izdao zapovijed da svi moraju žrtvovati poganskim bogovima. Fabijan je to odbio, pa je bačen u zatvor, gdje su ga najvjerojatnije umorili čuvari. Pokopan je u Kalistovim katakombama, a tijelo mu je pronađeno 1854. godine. Zaštitnik je kovača, ljevača i lončara.
Sveti Sebastijan
Ni o ranom životu svetog Sebastijana ne znamo puno. Vjerovatno je potjecao iz južne Francuske, a obrazovan je u Milanu. Godine 283. pridružio se rimskoj vojsci. U vojnoj se službi toliko istaknuo da je promaknut u Pretorijansku gardu, koja je čuvala cara Dioklecijana. Dok je služio u Gardi, njegovi kolege blizanci Marko i Marcelijan, obojica đakoni, zatvoreni su jer su odbili žrtvovati bogovima. Roditelji su ih posjetili u zatvoru, da ih nagovore da se odreknu kršćanstva, ali je Sebastijan i njih obratio na kršćanstvo. Obratio je još neke ugledne osobe, uključujući i lokalnog prefekta. Takvi Sebastijanovi postupci ubrzo su ga razotkrili kao kršćanina, pa je kao takav 286. prijavljen caru. Car Dioklecijan ga je izgrdio, te odredio da ga se zaveže za stup na vježbalištu kako bi poslužio kao meta vojnicima za vježbanje gađanja lukom i strijelom. Nakon što su mu strijelci cijelo tijelo prekrili strijelama, ostavili su ga tako jer su mislili da je mrtav. Neka kršćanka Irena uzela je njegovo tijelo i shvativši da je živ sakrila ga je i njegovala dok se nije posve oporavio. Nakon što je ozdravio, potražio je Dioklecijana i javno ga izgrdio zbog progona kršćana. Car ovaj put nije htio riskirati, te je zapovijedio da se Sebastijan zatuče toljagama i baci u odvod. Kršćanka Lucina pronašla je Sebastijanovo tijelo i pokopala ga je u katakombama Svetog Kalista. Nakon osamdesetak godina, papa Damaz I. sagradio je baziliku u Rimu u koju su 367. prenesene Sebastijanove kosti. Svetog Sebastijana zazivali su protiv kuge. Za kugu su pogani mislili da je prenose bogovi gađajući ljude nevidljivim strijelama s neba, a budući je Sebastijan bio mučen strijeljanjem i preživio, počeli su ga prizivati kao zaštitnika od kuge. U ikonografiji Sebastijana prikazuju privezana za stup ili drvo, tijela izranjenog strijelama. Sebastijan je svetac zaštitnik vojnika, sportaša i onih koji žele svetačku smrt.
Uvijek se zajedno spominju na dan 20. januara.
