Povijest župe i crkve od 18. stoljeća do početka Drugog svjetskog rata

Katolička župa u Zemunu se spominje još davne 1332. godine, kako govore prvi podaci o postojanju crkve na ovom mjestu a povijest župe je usko vezano za izgradnju i postojanje župne crkve.

Prema najstarijim spomenicama koje su nam danas poznate, u Zemunu su u 15. stoljeću, bile dvije župe: u gornjem gradu Zemlinum superius, i u donjem gradu Zemlinum inferior.

Dolaskom Turaka crkva je srušena i na tom mjestu podignuta džamija ( mošeja ).

Zemun je tada bio naseljen većinom katoličkim življem, kao i življem slavenskog porijekla, koje je pripadalo istočnom obredu, jer je Zemun  1451. godine bio u vlasti Janka Hunjadija i srpskog despota Đurađa Brankovića. Žiteljstvo istočnog obreda sačinjavalo je manjinu. To zaključujemo tako što je iz onog doba sačuvana uspomena samo na jednu grčko-istočnu crkvu, koja je stajala na onom mjestu na kojem danas stoji crkva sv. Nikolaja. Ta se crkva održala, iako u trošnom stanju, u doba turskog gospodstva. Turci su cvatući grad pretvorili u svoju palanku a zemunske, kao i mnoge druge katoličke crkve u Slavoniji i Srijemu pretvorili u džamije ili ih srušili.

Tako je grad u lošem stanju izgledao kad je austrijski vojskovođa princ Eugen Savojski početkom 18. stoljeća vojnim pohodom oslobodio Srijem i Banat od Turaka. Car Karlo III daruje Zemun kao posed grofu Fridrihu Schonbornu 1728. godine. Dolaskom carske vojske Zemun se ponovo počeo naseljavati pučanstvom te se i katoličko življe uvećalo. Iz tog razloga, 1721. godine u Zemun kao misionari dolaze franjevci kapucini koji obnavljaju župu. Cijelo vrijeme svojega rada nazivaše tempus missionis,  doba misije, a ne redovne pastve.

U njihovo vrijeme zabilježeno je prvo krštenje 28. jula 1721 – „rodio se i krstio Ivan Kristofer Eder, sin Matije Edera, krčmara, a kum je bio Kristofer Schmidt, pivar“. Prvo vjenčanje je zabilježeno 1727. godine.

1734. godine su zaposjeli zapuštenu i porušenu džamiju i pretvorili je u crkvu i posvetili je Blaženoj Djevici Mariji, pomoćnici kršćana.

Kapucini su zadržali misiju do 1744. godine, te je predali redovnom župniku Đuri Adamu Büttneru, koji je kao prvi župnik zemunske župe služio narednih 35 godina. On dogradjuje i proširuje crkvu i na kor stavlja orgulje 1745. godine, stavlja klupe i oltar posvećuje Svetom Josipu ( nekada je oltar bio posvećen Svetom Anti ), proširuje i nadogradjuje školu koju su osnovali još kapucini i nastavlja rad u njoj.

U to doba oko crkve nalazilo se groblje na kome su se sahranjivali viđeniji župljani a postojale su u župi i kapelice Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije, Svetog Ivana Nepomuka, Svetog Sebastijana i Fabijana, kao i kapela Svetog Roka u tadašnjem Kontumacu.

1780. godine za župnika dolazi Toma Mikleušić a njegovo službovanje obeleženo je rušenjem stare i početkom gradnje nove crkve. 1784. godine srušena je crkva, župni dom i škola. 3. maja te godine je i poslednji put služena misa u staroj crkvi i poslije dovršene službe čudotvorna slika Marije pomoćnice, sveto trojstvo i krstionica su preneti u franjevačku crkvu. Do završetka izgradnje nove crkve, župne mise su se služile u franjevačkoj crkvi uz prethodni dogovor župnika Miklaušića, franjevačkog prezidenta Zubanovića i biskupa Franje Krtice.

3. avgusta 1785. godine temeljni kamen za izgradnju nove crkve blagoslovio je Ivan Wittman, mitrovački župnik.

U kamen temeljac stavljena je spomenica u kojoj se između ostalog kaže: “… crkva ova počela se graditi blagodarovnošću nezaboravne uspomene Marije Terezije carice i apostolske kraljice ugarske od onih 9000 forinti iz dohotka nadbiskupije Strigovske, tada ispražnjene po smrti biskupa Ivana Paxy za gradnju petrovaradinske katedralne crkve odredjene, od kojih na molbu Adama Büttnera, arhiđakona i generalnog vikara biskupije Srijemske, po uzvišenom kraljeskom namjesničkom vijeću, odlukom danom u Požuna, 1. veljače 1773 godine, za podignuće ove crkve 6000 forinti“.

1786. i 1787. godine završena je gradnja škole i župnog doma koji su stajali bočno uz crkvu. Crkva je dovršena tek 1795. godine, za vrijeme službovanja župnika Persanove, španjolskog vojnog svećenika koji je u Zemun došao 1793. godine. Unutrašnjost je uređena milodarima zemunaca a na oltar je postavljena slika Majke Božije, pomoćnike kršćana.

Persanova je za vrijeme svog službovanja, u posljednjoj deceniji 18. stoljeća, crkvu i župu posvetio Uznesenju Blažene Djevice Marije, kako je ostala do danas. U zapisima stoji da je bio nemaran u odnosu na crkvene propise, da je ukinuo sve pobožnosti koje su se dotad odvijale, te da su zbog njegovog nepoznavanja hrvatskog jezika zanemarene i hrvatske propovijedi i katehezacija, a da se ni njemačke nisu održavale po propisima. Usled toga pastva je nazadovala. 1789. godine biskup Krtica je prilikom vizitacije bio  iznenađen ovakvim stanjem i odmah je odredio da se stanje mora popraviti i da se propovijedi drže na hrvatskom i njemačkom jeziku i da se služba održava u novoj crkvi iako nije do kraja bila dovršena.

Nova crkva je bila skladna i lijepa i svojom veličinom je odgovarala tadašnjem broju katolika u Zemunu.  Godine 1797. bilo je katolika 1475 a prema popisu iz 1806. godine 1510. U to vrijeme, župljani su uglavnom bili Hrvati i Nijemci, stanovnici Zemuna i 12 okolnih sela: Bežanija, Surčin, Dobanovci, Bečmen, Boljevci, Jakovo, Petrovčić, Kupinovo, Progar, Obrež, Ašanja i Karlovčić, koja su pripadala zemunskoj župi i u kojima nije bilo crkve te su mještani dolazili u zemunsku crkvu.

Povijest župe se dalje nastavlja kroz službovanje župnika Achtera na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, koji je tu bio do 1811. godine i ostao upamćen po tome što je podigao kapelu na zemunskom groblju.

U izveštaju o crkvi iz 1811. pominje se da je župa imala dve zaklade: jednu ustanovljenu od pokojnog Karla Habermana u iznosu od 500 forinti i da je župnik bio obavezan svake godine pjevati za pokoj njegove duše rekvijem sa libera; i drugu, još iz doba Büttnera, zakladu Ivana Burgharda Kollera i njegove supruge Judite.

1814. godine dolazi župnik Kuzma Drenovac i za njegovo vrijeme se veže podatak koji kaže da je zajedno sa izvesnim Tomom Treščikom napisao na latinskom jeziku knjigu o Zemunu koju su poklonili caru Franji I prilikom njegove posjete Zemunu 1817. godine, te je u čast ove posjete završio  i zvonik i detaljno obnovio crkvu.

Naslijeđuje ga 1848. Stjepan Žitvaj. To doba je obilježeno vizitacijom biskupa Josipa Juraja Strossmayera 1865. godine, koji je 1848. godine uveo za sve crkve obavezno vođenje crkvenih matičnih knjiga. Iz zapisa njegove vizitacije zabeleženi su interesantni podaci o župi i crkvi. Kaže se, pored opisa unutrašnjosti crkve i crkvenog inventara da je pokrovitelj  župske crkve Njihovo carsko i kraljevsko apostolsko Veličanstvo, da se kateheza drži u školi pored crvke, da su sva školska djeca popisana  a da svećenik drži vjeronauk i ispite u zemunskoj realki; da se novorođeni krste u crkvi osim kada je velika zima iz obzira za život i zdravlje krste se u sobi istim obredom kao u crkvi; da župnik ima knjigu krštenih, pokojnih i vjenčanih; da župnik zna govoriti „slavenski, njemački, latinski i mađarski“, da ima livadu i baštu, da nikom nije dužan i da posjećuje bolesnike i da ima dva duhovna pomoćnika, Jurja Miokovića i Milutina Slivarića.

Od važnijih događaja za župu iz 19. stoljeća značajno je spomenuti župnika Vilima Korajca, istaknute ličnosti hrvatske književnosti za čijeg službovanja su nabavljeni novi oltari iz Tirola i drugi inventar za crkvu te je u novi oltar postavljena slika Uznesenja Blažene Djevice Marije, Emanuela Ditea.

Početkom 20. stoljeća, tačnije 1912. godine za vrijeme službovanja župnika Vincetića u crkvu su pristigle nove orgulje, češkog majstora Melzera. Iz tog perioda značajan je, za župljane hrvatske nacionalnosti, 22. novembar 1925. godine, dan kada je na fasadu crkve postavljena ploča u čast tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva.

1930. godine na mjesto župnika dolazi Ivan Šulc koji je u župi bio do 1944. godine a za to doba najznačajnije je preuređenje i obnavljanje orgulja 1932. godine.