Ivan XXIII., odnosno Angelo Giuseppe Roncalli rođen je 25. novembra 1881. godine u seljačkoj obitelji s dvanaestero djece u mjestu Sotto il Monte na sjeveru Italije. Započeo je svoje školovanje u sjemeništu u obližnjem Bergamu, a potom je nastavio dalje u Rimu, gdje je doktorirao teologiju 1904. god. i iste godine je postao svećenik. Proveo je godine radeći kao profesor teologije u bergamskom sjemeništu, a istovremeno je bio i tajnik biskupa te biskupije.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je u sanitetskoj službi, a potom vojni kapelan, dok je po njegovu završetku obavljao službu duhovnika u sjemeništu, a potom je pozvan u Rim gdje je imenovan predstojnikom novoosnovane talijanske komisije za širenje vjere. Zatim ga je papa Pio XI. odredio za diplomatske službe u Bugarskoj, Turskoj i Grčkoj a pri završetku Drugog svjetskog rata 1944. god. poslan je u Francusku, gdje je također odigrao značajnu ulogu na diplomatskom području. U diplomaciji je proveo 30-tak godina, a 1952. godine se vraća u Italiju, te ubrzo postaje kardinalom i nadbiskupom Venecije. Kada je umro papa Pio XII. izabran je za papu 28. oktobra 1958. Godine. Sami kardinali su bili podijeljeni. Kardinal Roncalli je izabran u 11. krugu, nakon tri dana a s nakanom da to bude “privremeno rješenje” jer nitko nije vjerovao da je u visokoj životnoj dobi od 77 godina u mogućnosti išta bitno pridonijeti, te je u nedostatku boljeg rješenja između konzervativaca i progresista on izgledao kao trenutačno najbolje rješenje. Iako ni sami biskupi nisu na to računali, ipak je Duh Sveti pokazao snagu upravo na njemu. Jednostavan i uvijek spreman na šalu, Ivan XXIII. je bio tip običnog seoskog župnika, potpuno drugačiji od svoga prethodnika pape Pia XII.
Za manje od tri mjeseca nakon što je izabran za papu, na završetku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana – 25. januara 1959. god., novoizabrani papa je najavio sazivanje općeg crkvenog sabora. Ubrzo su započele pripreme za njegov saziv, a unutar kojih treba istaknuti poziv koji je papa uputio predstojnicima ureda Svete Stolice, biskupima, višim redovničkim poglavarima i katoličkim sveučilištima i fakultetima, da se uključe svojim prijedlozima, koji su kao takvi pružili smjer samom koncilu. Poslije toga je slijedilo osnivanje deset različitih tematskih komisija koje su kroz dvije naredne godine izrađivale nacrte za saborska zasjedanja, kao i osnivanje središnje komisije koja je sve to koordinirala. Ukupno je 824 osobe bilo zaduženo za izravne pripreme, a svi su se oni obvezali na potpunu tajnost, odnosno nisu u javnost smjeli iznositi baš ništa od onoga što se radilo. Nakon višegodišnje pripreme, sabor je svečano otvoren 11. oktobra 1962. god., uz nazočnost 2540 kardinala,biskupa, teologa i drugih članova. Među pozvanim gostima bili su prisutni i izaslanici osamnaest nekatoličkih Crkava.
Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: “Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred nebom i zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine.”
Sa Koncila treba istaknuti govor pape Ivana XXIII. na latinskom jeziku, pod nazivom Raduje se majka Crkva koji mnogi procjenjuju najvažnijim doprinosom toga pape u njegovu cijelom pontifikatu. U njemu posebno ističe potrebu čitanja znakova vremena, odnosno potrebu da Crkva svoju obnovu čini u samoj sebi i pri tome pronalazi najbolje moguće putove dijaloga s drugima, ne isključivim nametanjem svojih stavova i dogmatskom strogošću koja ne uvažava činjenicu kako svi ne razmišljaju tako, nego naprotiv osluškujući potrebe suvremenog čovjeka i društva, koji su nerijetko izloženi defetističkom pogledu na stvarnost, pa je stoga upravo zadaća Crkve da kroz teologiju posadašnjenja unosi radost i istinski mir svuda oko nas. Uz to, papa naglašava kako je riječ o ekumenskom saboru, onom koji želi u određenom smislu ujediniti i poštovati sve kršćane, kao i o tome da je sabor prije svega pastoralne, a ne apologetske naravi.
Papa Ivan XXIII. nije doživio kraj Drugog vatikanskog sabora. Umro je na Duhovski ponedjeljak, 3. juna 1963. u vrijeme zasjedanja Drugog vatikanskog koncila.
Za svog je pontifikata objavio osam enciklika, od kojih su dvije posebno poznate – Mater et Magistra (Majka i učiteljica; 1961.) i Pacem in terris (Mir na zemlji; 1963.), imenovao je 52 nova kardinala, a posebno će ostati zapamćen po višestrukom diplomatskom posredovanju, kao npr. u Kubanskoj krizi ili u diplomatskim odnosima s komunističkim zemljama srednje i istočne Europe s ciljem da se olakša položaj tamošnjih katolika. Smatra se da je spasio tisuće Židova u Drugome svjetskom ratu, među ostalima i mađarske Židove kojima je izdavao potvrde o krštenju. Jedan dokument u muzeju holokausta “Yad Vashemu” kaže kako je budući papa bio među “osobama koje su najviše osjećale židovsku tragediju i najviše se trudile spašavati Židove”.
Ivan XXIII. pokajao se u ime katolika za stoljetni antisemitizam u Europi i drugdje u svijetu. Iz liturgije na Veliki petak izbacio je dijelove koji su bili uvredljivi za Židove i govorio je da je manjkalo ljubavi prema narodu iz kojeg je Isus i nekatoličke kršćanske zajednice naziva Crkvama što je, do tada, bilo nezamislivo da izgovori papa. Položio je temelje za napredak katoličko-židovskih odnosa koji su poslije njega nastavili svi pape.
Sud o Ivanu XXIII. izrekli su njegovi nasljednici Pavao VI. i Ivan Pavao II. koji su ga nazvali papom ekumenizma. Carigradski patrijarh Atenagora I. primijenio je riječi Evanđelja: “I bi poslan od Boga čovjek imenom Ivan.”
Geslo pape Ivana XXIII. bilo je „posluh i mir“. Zbog njegove blage naravi i dobrote narod ga je prozvao Ivan Dobri ili Dobri Papa. U sjećanju naroda ostale su razne duhovite anegdote iz njegova života. Izdvojićemo nekolicinu:
Papa Ivan Pavao II. 3. septembra 2000. proglasio ga je blaženim a svetim papa Franjo 27. aprila 2014. na nedjelju Božanskog milosrđa.
Njegov liturgijski spomen slavi se 11. oktobra.
Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavljenje svetog Ivana XXIII. odredila dan kad je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naglasila njegovu odvažnost.
