ZEMUN (TU) – Župa Zemun već četrnaest godina obilježava dan sjećanja na Vukovarsku tragediju služenjem euharistijske žrtve za sve stradale u Vukovaru. Posebno tog dana se moli za mir na ovim prostorima. Na sam dan obilježavanja pada Vukovara slavljeno je euharistijsko slavlje koje je predslavio o. Marijan Štajner isusovački prior iz Beograda, a uz njega su koncelebrirali župnik preč. Jozo Duspara, fra Nenad Meter gvardijan franjevačkog samostana u Zemunu i vlč. Ivan Poleto kancelar Beogradske nadbiskupije. Euharistijskom slavlju je nazočio lijep broj vjernika a pjevanje su animirali pjevači župnog zbora Sveta Cecilija.

Euharistijskom slavlju su nazočili g. Stjepan Glas, savjetnik u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, gđa. Mirjana Biščević supruga veleposlanika Republike Hrvatske u Beogradu, kao i još nekoliko djelatnika veleposlanstva. Euharistijskom slavlju je, također, nazočio i g. Nenad Prokić, Savjetnik za humanitarne poslove u ambasadi Suverenog Malteškog Reda u Republici Srbiji.  Bili su nazočni i predstavnici hrvatskih udruga iz Zemuna i Beograda.

Prigodnu homiliju izrekao je preč. Jozo Duspara koji nas je podsjetio na vrijeme stradanja Vukovara koje se reflektiralo i na život Hrvata i uopće katolika u Srbiji.

Možda bi Vukovarska tragedija, za neke iz ovih krajeva, izgledala kao  da je to što se dogodilo negdje „tamo“ ali nije. Mi Hrvati iz Srijema kao i drugi iz drugih krajeva Srbije smo vukovarsku tragediju doživljavali kao svoju jer smo puno toga mogli gledati i doživljavati kao manjina u velikom moru mržnje i izjednačavanja uzvika, histerije i likovanja poput mase koja je išla za Kristom vičući, galameći, uzvikujući: raspni ga, raspni ga…

On je dalje naglasio: Te rane Vukovara se i danas vide i osjete na mnogim poljima našeg življenja. I danas mnogi žive u strahu i mnoge riječi političara se važu  a često  pomišljamo da li bi ona mogla ponovno biti šibica za paljenje vatre jer svi mi koji smo proživjeli strahote rata, strahote mržnje, strahote tjeskobe, strahote kolona naših ljudi koji su bježali i sklanjali se na neka sigurnija mjesta, koji smo doživljavali poniženja, uvrede htjeli bi smo da neprestano čujemo onu dječiju pjesmu „samo da rata više ne bude…. Iz svega onoga što smo proživjeli a i onoga što nam govori Evanđelje mi se danas moramo boriti za istinu, jer u Evanđelju je rečeno da istina oslobađa. Danas tu istinu treba jasno reći i kazati mlađim generacijama jer trideset godina je dugo razdoblje koje ima svoj hod ima svoje trajanje ali i rađanje. Svi oni koji su rođeni 1991. godine su već očevi i majke i imaju odgovornost prenositi istinu drugoj generaciji. Zato treba jasna i snažna istina ispisana velikim slovima upravo da bi nas ona oslobađala da ne budemo taoci tame i beznađa već da budemo sinovi istine i svjetla.

Nadalje je naglasio da mi vjernici pokušavamo živjeti po Evanđelju, a ono nam daje primjer Kristovog opraštanja i života prema Isusovim uputama da ostanemo u ljubavi koja nam uvijek može biti put kako dalje živjeti  i koje nas poziva također da i mi opraštamo i da svoj život ovdje izgrađujemo  vrijednostima Evanđelja. Mi kao manjinska zajednica koji pripadamo velikoj zajednici Kristovoj Crkvi imamo svoje učiteljstvo kao i Evanđelje koje nam uvijek šalje poruku Krista koji je nosio križ nade. Nada daje smisao svima nama i poruku  s kojom idemo naprijed. Lijepo se danas sjetiti svih oni koji su branili Vukovar koji su nosili jasne znakove na svojim grudima – krunice i križeve. Ti znakovi su im davali snagu a ta snaga je utemeljena na Kristu našem Spasitelju!