Riječ Badnjak, Badnji dan potječe od glagola bdjeti. Praslavenski korijen b’d dao je u hrvatskom po pravilu bad-. U vezi s tim je i budan, buditi, budilica s različitim prijevojima od istoga korijena. Ta veza s glagolom bdjeti izgubila se iz naše svijesti. Bdjeti znači ‘biti budan, ne spavati‘. To je “nespavanje, posebno nespavanje što se provodi uz molitvu kao pokora uoči blagdana“. To je prvotno značilo “bdijenje uoči svakoga blagdana“, a zatim se ustalilo samo za dan uoči Božića – Badnji dan. Od toga dvočlanoga naziva nastao je jednočlani – Badnjak. Ima i sveza Badnja večer, Badnja noć. Dan uoči drugih blagdana naziva se samo bdijenje, ali se dodaje kakva oznaka da se zna uoči kojeg blagdana. Prema lat. vigiliae nastao je i u nas europeizam vigilija, što je u vezi s lat. glagolom vigilare, što također znači ‘bdjeti‘. Prvotno značenje ‘nespavanje uz molitvu uoči blagdana‘ pomalo se izgubilo.

Sama riječ badnjak ima nekoliko značenja: 1. panj, drvo, što se uoči Božića, uz poseban obred, unosi u kuću i naloži; 2. kolač što se peče na Badnji dan; 3. Badnji dan, Badnja večer.

Mnogi kršćanski običaji u vezi s badnjakom imaju svoje korijene u pretkršćanskom obredu, kada su neki od starih Slavena slavili Sunčev povratak. Naime, slavili su rođendan sina boga Sunca, najdulje noći u godini. Te se najduže noći bdjelo i čekalo Sunčevo rođenje. Kršćanstvo nije gušilo te običaje nego im je davalo novi smisao da se sve raduje Kristovu dolasku, Kristovu rođenju. Večer je to topline i svjetla. Svjetlucanje svijeća i žaruljica na boru navještaj je budućeg obilja, zdravlja, blagoslova Božjeg, općeg blagostanja. Anđeoska poruka mira odjekuje svijetom.

Evanđeoski izvještaj o Kristovu rođenju je prizeman i trijezan, bez ikakve patetike i uzdizanja. Tom izvještaju daju ton car August i njegov namjesnik Kvirinije. Oni vladaju, utjeruju novac i kroje zakone. Po njihovom nalogu, zbog popisa pučanstva, Josip i Marija, obični mali ljudi bez povlastica, putovali su sa sjevera, iz grada Nazareta u Galileji, na jug Palestine, u Davidov grad Betlehem. I kad su došli na cilj svoga putovanja, kao da se nije dogodilo ništa izvanredno. Njihov prvorođenac povijen je u pelene kao i svako drugo dijete, ali je umjesto u kolijevku položen u jasle, jer drugdje nije bilo mjesta. U drugom dijelu evanđeoskog izvještaja slika se mijenja. Dolazimo do središta i glavnine. Najprije se govori o pastirima, dakle o skromnim ljudima koji se ničim nisu isticali nego su se brinuli za svoja stada. I baš njih, koji nisu bili prikladni ni pripremljeni za susret s Bogom, obasjao je Gospodnji sjaj pa nije nikakvo čudo da su se uplašili i da su bili zatečeni Gospodinovom nazočnošću. Njima je Božji glasnik navijestio veliku radost: “Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj-Krist Gospodin” (Lk 2, 10). Ta vijest, ispunjena neizmjernom radošću i utjehom, čin srž i jezgru veličanstvene božićne poruke. Ona dolazi od Boga kao najveći mogući dar, a namijenjena je svima ljudima dobre volje. Anđeoski glasnik nastavlja: “I neka vam ovo služi kao znak. Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!” (Lk, 2, 12). Tu je napravljen most prema prvom dijelu evanđeoskog izvještaja, u kojem je izgledalo kao da Bog šuti, dok se zbivaju samo zemaljske stvari. Sada na vidjelo dolazi svjetlo, ono pravo i glavno: navještaj rođenja Spasitelja svijeta. Sada se pokazuje tko je glavni gospodar svih tih događaja. To nisu ni August ni Kvirinije, nego Gospodin Bog. On drži sve niti povijesnih zbivanja u svojim rukama tako moćno da je pokrenuo golemi rimski upravni aparat, da se ispune njegovi planovi i obećanja o Mesiji koji se treba roditi u Davidovom gradu.

Sveti Jakov patrijarh

Na Badnjak, uoči svetkovine Božića, Crkva se spominje svih svetih i pravednih Isusovih predaka od kojih je potekao Spasitelj po svojoj zemaljskoj lozi. Potrebno je stoga prikazati i svijetli lik patrijarha Jakova koji se izričito spominje 24. prosinca. Živio je od oko 1750. do 1600. prije Krista. Sveti Jakov, praotac Židova, treći starozavjetni patrijarh, sin patrijarha Izaka i Rebeke, prvi je ponio ime Izrael. Lukavstvom je dobio od slijepog oca Izaka blagoslov prvorođenca umjesto blizanca, starijeg brata Ezava. U strahu pred bratovom osvetom pobjegao je u Haran i služio četrnaest godina kao pastir kod ujaka Labana, oženivši se njegovim kćerima Leom i Rahelom. Od dviju žena i dviju sluškinja imao je 12 sinova, koji su postali rodonačelnici dvanaest izraelskih plemena. Pomirivši se s bratom Ezavom živio je u Kanaanu, a umro u Egiptu, kamo je došao za sinom Josipom. Pokopan je, prema vlastitoj želji, u pećini Makpela u Kanaanu, gdje su pokopani i njegovi preci Abraham, Sara, Izak i Rebeka, kao i njegova prva supruga Lea. Prije nego što je umro, Jakov je prigodom svečanog okupljanja oko njegove postelje blagoslovio svojih dvanaest sinova, a time i dvanaest budućih plemena izraelskih. Prisjetimo se imena tih sinova: Ruben, Levi, Šimun, Juda, Jisakar i Zebulon, od žene Lee; Josip i Benjamin od žene Rahele; Dan i Nafali od sluškinje Bilhe; Gad i Ašer od sluškinje Zilpe. Imao je i kćer Dinu, također od Lee. Poznati su prizori iz Jakovljeva života, opisani u nizu biblijskih priča i kasnijih legendi: Jakovljeve ljestve, Jakovljev san, hrvanje s anđelom (tada je dobio ime Izrael i tada mu je obećano da će biti praotac velikog naroda). Taj drevni patrijarh bio je posve uvjeren u prisutnost Boga, koji ga je izabrao kako bi ostvario obećanja Abrahamu i Izaku. Nije se kolebao u svojoj vjeri prema Bogu, čak ni u najtragičnijim trenucima svojeg života. Brojne Božje objave svjedoče o snazi njegovog mističnog sjedinjenja s Bogom. Jakovljevi doživljaji česta su tema likovnih umjetnosti (Rafael, Delacroix, Rembrandt, Rubens, Murillo).

Izvori: www.zupajastrebarsko.hr; www.hkm.hr