OBILJEŽAVANJE 5. SVJETSKOG DANA SIROMAHA
pod geslom »Siromaha svagda imate uza se« (Mk 14,7)
2017. godine papa Franjo odredio je da se na 33. nedjelju kroz godinu u Crkvi obilježava Svjetski dan siromaha.
U tom duhu, pozvani smo da razmišljamo o našem odnosu sa Bogom i našim bližnjima. Pozvani smo na ljubav prema bližnjem koja je duboko ukorijenjena u ljubavi prema Bogu. Neraskidiva je povezanost između ljubavi prema Bogu i prema bližnjem svome. O tome je govorio i Sveti Avgustin: „ Ako vidiš ljubav na djelu vidiš Trojstvo.“
O tome govori i Enciklika biskupima prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj ljubavi DEUS CARITAS EST pape Benedikta XVI.
„ Ljubav prema bližnjemu, kakvu Isus naviješta u Bibliji, pokazuje se tako mogućom. Ona se sastoji upravo u činjenici da ljubim, u Bogu i s Bogom, i osobu koja mi se ne sviđa ili koju uopće ne poznajem. To se može ostvariti samo na temelju dubokog susreta s Bogom, susreta koji se pretvorio u zajedništvo volje te zahvatio čak i osjećaje. Tada naučim promatrati drugu osobu ne više samo svojim očima i svojim osjećajima, već iz perspektive Isusa krista. Njegov prijatelj je i moj prijatelj. Ispod površine vanjskog izgleda uočavam kod drugih duboku želju za znakom ljubavi i pažnje. To im mogu ponuditi ne samo preko organizacija koje imaju tu specifičnu zadaću, prihvaćajući ih možda zbog političke nužnosti. Ja ih promatram Kristovim očima i mogu im dati mnogo više od njihovih izvanjskih potreba: mogu im darovati pogled ljubavi koji trebaju.“
Papa je u Enciklici pisao i o Karitativnom radu Crkve:
„ Ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvome je mjestu i nadasve zadaća svakoga pojedinog vjernika, ali je također zadaća cijele crkvene zajednice, i to na svim njezinim razinama: od mjesnih zajednica do partikularne Crkve i sve do opće Crkve u cjelini. Crkva i kao zajednica mora činiti ljubav. To ima za posljedicu da ljubav treba također biti organizirana kako bi predstavljal uređen oblik služenja. Svijest o toj odgovornosti imala je konstitutivnu važnost u Crkvi od samih njezinih početaka…“ „… u zajednici vjernika ne smije biti takva siromaštva koje bilo komu uskrćuje dobra potrebna za dostojanstven život.“
„ Slijedeći primjer koji nam pruža prispodoba o milosrdnom Samarijancu, kršćanski je karitativni rad u prvom redu jednostavno odgovor na ono što u određenoj situaciji, predstavlja neposrednu potrebu: gladne nahraniti, gole odjenuti, skrbiti za bolesne i liječiti ih da ozdrave, zatvorenike pohoditi, i tako dalje.Crkvene karitativne organizacije, počevši od organizacija koje potpadaju pod Caritas ( dijecezanski, nacionalni, međunarodni ), moraju učiniti sve to je u njihovoj moći da osiguraju sredstva a nadasve da pronađu muškarce i ženepotrebne za taj rad.“
„ Današnja sredstva duštvenog priopćavanja učinila su naš planet malenim, naglo približivši različite narode i kulture. Premda to „zajedništvo“ katkad izaziva nerazumijevanja i napetosti, ipak činjenica da možemo na neposredniji način doznati za potrebe drugih predstavlja za nas izazov dijeliti s njima prilike u kojima su se našli i njihove teškoće. Usprkos velikim naprecima u znanosti i tehnologiji, svakoga dana vidimo koliko se trpi u svijetu zbog različitih vrsta siromaštva, i materijalnog i duhovnog. Ovo naše vrijeme potiče na novu spremnost i raspoloživost pomoći bližnjemu u potrebi. Već je Drugi vatikanski koncil to istaknuo vrlo jasnim riječima: „ Danas kada raspolažemo bržim sredstvima komunikacije, kada su na neki način prevladane udaljenosti među ljudima karitativna djelatnost danas može i treba obuhvatiti sve ljude i sve ljudske potrebe“. S druge strane – a to je istodobno i izazov i pozitivan vidik procesa globalizacije – danas nam stoje na raspolaganju bezbrojna sredstva za pružanje humanitarne pomoći braći u potrebi, među kojima su i suvremeni načini dijeljenja hrane i odjeća, kao i pružanje smještaja i skrbi. Briga za naše bližnje nadilazi tako granice nacionalnih zajednica i sve više širi svoje obzore prema čitavom svijetu… U tim su prilikama nastali i razvili se mnogi oblici suradnje između drđavnih i crkvenih organizacija koji su se pokazali plodonosnima…Nastale su također, u tome kontekstu, raznovrsne organizacije koje imaju za cilj karitativni rad i čovjekoljublje te se u skladu s tim zauzimaju za postizanje zadovoljavajućih humanitarnih rješenja za postojeće društvene i političke probleme… U Katoličkoj crkvi kao i u drugim crkvama i crkvenim zajednicama pojavili su se novi oblici karitativne djelatnosti, dok su neki stari oživjeli novim zanosom i snagom. U tim je novim oblicima često moguće stvoriti plodnu povezanost evangelizacije i djela ljubavi. Želim ovdje iznova jasno potrvditi ono što je moj veliki prethodnik Ivan Pavao II. napisao u svojoj enciklici Sollicitudo rei socialis, kada je izrazio spremnost Katoličke crkve da surađuje s karitativnim organizacijama tih crkava i zajednica, budući da nas sve pokreće ista temeljna pobuda i svi imao pred očima isti cilj: istinski humanizam, koji prepoznaje u čovjeku sliku Božju i želi mu pomoći da živi u skladu stim dostojanstvom.“
„ Vjera, nada i ljubav idu zajedno. Nada se odjelotvoruje po kreposti strpljivosti, koja ne jenjava u dobru čak i pred prividnim neuspjehom, i poniznosti, koja prihvaća Božje otajstvo i uzda se u njega i kada tama zavlada posvud. Vjera nam pokazuje da je Bog dao svoga Sina za nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je zaista istina: Bog je ljubav! Na taj način ona našu nestrpljivost i naše sumnje preobražava u sigurnu nadu da Bog drši svijet u svojim rukama i da usprkos svakoj tami on pobjeđuje, kao se to potrenim slikama jasno ističe na završetku Otkrivenja. Vjera, koja promatra Božju ljubav koja se objavila u probodenom Isusovu srvu na križu, rađa ljubav. Ljubav je svjetlo – u konačnici jedino svjetlo – koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje. Ljubav je moguća i mi smo je sposobni prakticirati jer smo stvoreni na sliku Božju. Živjeti ljubav i tako omogućiti da Božje svjetlo uđe u svijet – to je poziv koji želim uputiti ovom enciklikom.“
DEUS CARITAS EST – BOG JE LJUBAV
