Uvodeći u ovaj dan Crkva u Rimskom misalu napominje kako „na veliku subotu Crkva ostaje uz grob Gospodnji razmatrajući Njegovu muku i smrt i uzdržava se od misne žrtve. Oltar je gô. Tek poslije svečanog bdjenja ili noćnog iščekivanja uskrsnuća vrijeme je vazmenoj radosti koja u svom obilju traje pedeset dana“
1. Grob Gospodnji
Kao i Veliki četvrtak, tako i Velika subota ima dva dijela: prijepodnevni i onaj večernji. Dok se u našim krajevima zadržao običaj pohoda grobu Gospodnjem, u tradiciji Rimskoga obreda prijepodnevni dio Velike subote bio je obilježen krsnim karakterom.
Pohod grobu Gospodnjem, kao i većina obreda u Velikom tjednu, vjerojatno je običaj koji je preuzet iz Jeruzalema, iz 4. stoljeća. Naime, car Konstantin, a po želji svoje majke svete Jelene (Križarice) naredio je izgradnju monumentalne građevine koja će biti dostojna mjesta koje se najviše časti na svijetu i to zato što čuva grob Gospodnji. Bazilika je posvećena 326. godine i poznata je pod nazivom Anastasis (Uskrsnuće). Pobožnosti koje su se pak kasnije oblikovale i razvijale na Zapadu, svoj okvir dobivaju unutar monaških zajednica te tijekom srednjega vijeka kada se u crkvama i posebno ukrašava mjesto groba Gospodnjega s izloženim Svetotajstvom, ali prekriveno koprenom.
Uz grob Gospodnji danas se veže i novčani dar (kolekta) koji vjernici mogu ostaviti za kršćane u Svetoj Zemlji. Time im se iskazuje solidarnost, ali i iskazuje briga za braću i sestre koji su tamo malobrojni i žive u težim životnim uvjetima. Također, prilika je i to da se prisjetimo kako temelje svih obreda Velikoga tjedna, koje baštinimo danas, nalazimo u liturgiji Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća, a svjedočanstvo o tome prenijela nam je (ne)poznata hodočasnica Egeria.
2. Sakrament krštenja
Korizma, koliko god bila vrijeme koje je obilježeno razmišljanjem o Gospodinovoj muci i smrti te pokorom, vrijeme je koje ima i snažan krsni karakter te su se tijekom korizmenog vremena katekumeni na poseban način pripremali za primanje sakramenta krštenja u noći Velike subote. Tako je i u tradiciji rimske liturgije Velika subota prijepodne, kako nam svjedoči Gelazijev sakramentar (br. 419-423), bila usmjerena prema katekumenima.
Naime, obred Velike subote prije podne imao je pet dijelova: molitvu egzorcizma (grč. exorkizeinne – zaklinjati, otklinjati) s polaganjem ruku, Effeta, mazanje uljem (predkrsnim), odricanje od Sotone, ispovijest vjere (molitva Vjerovanja s polaganjem ruku svećenika), i zaključak: „Vratite se svojim kućama čekajući čas kada će na vas sići krštenje djelovanjem Božje milosti“.
3. Vazmeno bdjenje u Svetoj noći
„Po starodnevnoj predaji ovo je noć bdjenja Gospodinu (usp. Izl 12,42), kad vjernici, prema evanđeoskoj opomeni (Lk 12,35 slj.), drže u rukama zapaljene svjetiljke poput ljudi koji čekaju kad će se vratiti Gospodin da, kada dođe, njih zateče budne i posadi za svoj stol“ (Rimski misal, str. 201).
Bdjenje ove noći tako je raspoređeno da poslije kratke službe svjetla (prvi dio bdjenja) sveta Crkva razmatra divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju (drugi dio ili Služba riječi) dok pred osvit uskrsnog jutra s novim članovima, preporođenima u krštenju (treći dio), ne bude pozvana k stolu što ga je Gospodin smrću i uskrsnućem pripravio svome narodu (četvrti dio) (Veliki tjedan, str. 142).
Čitava ova struktura obreda Velike subote, kako je i rečeno prethodno, svoje temelje nalazi u liturgiji Crkve u Jeruzalemu tijekom 4. stoljeća, a razvoj u rimskoj liturgiji pratimo od 6. stoljeća.
3.1. Služba svjetla
Prvi je dio vazmenoga bdjenja. U crkvi su ugašena sva svjetla i svijeće, a narod se svećenikom skupi oko ognja kojeg će svećenik blagosloviti da se „po vazmenom slavlju ražari u nama živa želja za tobom (Gospodinom, op. a.), da čiste duše prispijemo na blagdan vječne slave“.
U razdoblju između 10. i 12. stoljeća, nalazi se običaj da se uskrsna svijeća dodatno ukrašava kako bi se simbolima istaknulo njezino dostojanstvo i značenje. Tako svećenik u svijeću urezuje križ, slova Alfa i Omega (Krist kao Početak i Svršetak), a između krakova križa piše četiri brojke tekuće godine. Dok to urezuje, svećenik govori:
Krist jučer i danas; Početak i Svršetak; Alfa i Omega; Njegova su vremena i vjekovi; Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen.
Završivši s uređivanjem križa, svećenik još može u svijeću zabosti pet zrna tamjana kao znak pet Kristovih rana. To čini riječima: „Po svojim svetim ranama slavnim čuvao nas i sačuvao Krist Gospodin. Amen.“
Slijedi ophod prema crkvi u kojem se tri puta zapjeva (obično na ulazu i u sredini crkve te ispred oltara): „Svjetlo Kristovo“ s otpjevom „Bogu hvala“. Dolaskom do svetišta pale se sva svjetla u crkvi i slijedi Hvalospjev uskrsnoj svijeći.
3.1.1.
3.2. Služba riječi
3.3. Krsna i euharistijska služba
Kako smo i ranije vidjeli, krsna služba drevna je služba u bdjenju Velike subote. Nakon postaje kod ambona, obred se nastavlja kod krsnog studenca. Vrhunac je to čitavog katekumenskog hoda koji se sada kruni primanjem sakramenata kršćanske inicijacije (krštenja, potvrde i kasnije euharistije).
Ovaj dio obreda u sebi krije nekoliko sastavnica: blagoslov vode (litanije i blagoslovna molitva), odricanje od đavla, ispovijest vjere (te dvije sastavnice čine obnovu krsnih obećanja), čin krštenja, dijeljenje potvrde (nju redovito dijeli biskup ili u ovom slučaju može i ovlašteni svećenik), škropljenje naroda blagoslovljenom vodom (prisjećanje na krštenje), vraćanje novokrštenika „na njihova mjesta među vjernike“.
Krsna služba završava sveopćom molitvom u kojoj mogu po prvi puta sudjelovati i novokrštenici, a isto tako „red je da novokrštenici prinesu kruh i vino“ čime započinje i četvrtio dio obreda Velike subote, euharistijska služba u kojoj „u zajedništvu s cijelom Crkvom svetkujemo presvetu noć uskrsnuća po tijelu našega Gospodina Isusa Krista, i častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke istoga Boga i Gospodina našega Isusa Krista“.
Oni koji su preuzeli obvezu redovitog moljenja Časoslova, ako su sudjelovali na obredima Velike subote, ne mole Povečerje, a isto tako napominjemo da Vazmeno bdjenje nadomješta Službu čitanja.
ŠTO JE VAZMENO BDJENJE?
Izvrsni sažetak smisla i sadražaja Vazmenog bdjenja donosi nam papa Benedikt XVI.:
“Ova jedinstvena subota završava Vazmenim bdjenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanu u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva grijehu i smrti. U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine srca i duha te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario sam Božji život. Prema drevnoj tradiciji za Vazmenoga bdjenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana na otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova. Iz blistave uskrsne noći, Kristova radost, svjetlo i mir šire se životom vjernika svake kršćanske zajednice i dostižu svaku točku u prostoru i vremenu.“ (Iz Kateheze pape Benedikta XVI.)
Vazmeno bdjenje, u kojem Crkva bdije iščekujući Kristovo uskrsnuće, ima četiri dijela, o čemu čitamo u Paschalis Sollemnitatis br. 81:
Vazmeno bdjenje se uređuje tako da poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva sveta Crkva razmišlja o čudesnim djelima što ih je Bog učinio svome narodu od početka sve dok s novim članovima, preporođenim u krstu ne bude pozvana k stolu, što ga Gospodin pripravlja Crkvi, spomenčinu svoje smrti i uskrsnuća, dok on ne dođe
Služba svjetla ili lucernarij porijeklo ima u judeokršćanskom običaju paljenja svijeća u molitvu blagoslova, a u Vazmenom bdjenju ovaj veličanstveni obred unošenja svijeće u mračnu crkvu simbolizira Kristovo uskrsnuće. Početak ovog obreda je u Jeruzalemu gdje je već u 5. stoljeću Vazmeno bdjenje započinjalo procesijom do Bazilike uskrsnuća sa upaljenim svijećama. U rimsku liturgiju ovaj obred ulazi nešto kasnije. Od 10. stoljeća uvodi se i blagoslov svijeće ukrašene križem, tekućom godinom, grčkim slovima alfom i omegom – znakovima početka i svršetka, te ubadanjem pet zrna tamjana. Ovi običaji prisutni su i u današnjem obredu službe svjetla.
O prvom dijelu Vazmenog bdjenja čitamo u Paschalis Sollemnitatis:
Prvi dio se sastoji iz simboličkih radnji i gesta, koje valja izvršiti tolikim opsegom i ljepotom, da vjernici zaista razumiju njegovo značenje, koje podržavaju liturgijske upute i molitve. Ukoliko je moguće, neka se izvan Crkve pripravi lomača (ognjište) za blagoslov novoga ognja, a njezin plamen neka bude takav da može zaista raspršiti tamu i rasvijetliti noć.
Neka se pripravi vazmena svijeća, koja neka bude, zbog istinitosti znaka, načinjena od voska, svake godine nova, jedna, dosta velika, nikada prividna, da može dozivati u pamet da je Krist svjetlo svijeta…Ophod kojim narod ulazi u crkvu neka se vodi samo pri svjetlu vazmene svijeće. Kao što je sinove Izraelove noću vodio stup od ognja, tako i kršćani slijede Krista uskrsnuloga.
Nakon ophoda slijedi navještaj veličanstvenog Vazmenog hvalospjeva ili Hvalospjeva uskrsnoj svijeći (Exsultet). Riječ je o jednome od najljepših lirskih tekstova zapadne liturgije napisanom oko 400. godine. Porijeklo Hvalospjeva teško je utvrditi. Autorstvo su neki pripisali sv. Augustinu, no po stilu kojim je pisan mogao bi se pripisati i sv. Ambroziju.
No, tko god bio autor, korijene ovog Hvalospjeva koji pjeva o Kristovoj pobjedi nad tamom i smrti (grijehom), nalazimo u rimskoj liturgiji već u 5. stoljeću. Također, zgodno je i ovdje napomenuti kako se ovaj Hvalospjev pisao i na jednom rotulu koji je bio oslikan. Kako bi đakon na ambonu pjevao Hvalospjev i odmatao rotul, narod je s druge strane mogao gledati oslikane prizore onoga o čemu đakon pjeva.
Služba riječi najstariji je dio Vazmenog bdjenja, a u prvo vrijeme činila su je čitanja iz Knjige Izlaska (Izlazak Izraela iz Egipta), te Knjige Postanka (Stvaranje i žrtvovanje Izaka) i Evanđelja. Broj čitanja u različitim se liturgijskim tradicijama kretao od pet do petnaest. U ovom bdjenju, koje je majka svih bdjenja, predlaže se devet čitanja i to sedam iz Staroga zavjeta, a dva iz Novog (Poslanica i Evanđelje).
O službi riječi čitamo i u Paschalis Sollemnitatis:
Čitanja Svetog pisma sačinjavaju drugi dio bdjenja. Opisuju preslavne događaje povijesti spasenja, a u njihovu laganom razmišljanju vjernicima pomaže pjevanje pripjevnog psalma, šutnja i molitva svećenika predsjedatelja. Obnovljeni red bdjenja ima sedam čitanja Staroga zavjeta uzetih iz Zakona i Proroka, koja su većinom primljena od najstarije predaje kako Istoka tako i Zapada, i dva iz Novog zavjeta, tj. Iz Apostola i Evanđelja. Tako Crkva, počevši od Mojsija i svih proroka, tumači Kristovo vazmeno otajstvo. (Br. 85)
Premda Okružnica preporuča da se čitaju sva čitanja, iz pastoralnih se razloga neka čitanja mogu izostaviti. Ipak, čitanje iz Knjige Izlaska o prvoj Pashi (Izl 14) i pripadajući hvalospjev mora se pročitati.
Nakon starozavjetnih čitanja slijedi himan Slava Bogu na visini, prema običaju se uključuju sva svjetla, a tijekom pjevanja zvone zvona. Potom slijede čitanja iz Novog zavjeta, te svečani trostruki Aleluja kao pripjev Psalma 118.
Konačno, slijedi navještaj uskrsnuća Gospodnjeg iz Evanđelja kao vrhunac službe riječi, a zatim i homilija.
Treći dio bdjenja je krsna služba. Vazmeno bdjenje povlašteno je vrijeme za slavlje kršćanske inicijacije. Krsna služba postala je dijelom Vazmenog bdjenja vjerojatno u 4. stoljeću, a u rimskoj liturgiji događala se u rano jutro Uskrsa, između starozavjetnih i novozavjetnih čitanja službe riječi. U procesiji se išlo do krsnog zdenca gdje se izvršio blagoslov vode i obred krštenja, a potom se nastavljalo sa euharistijskim slavljem.
Kristov i naš vazam sada se slavi u sakramentu. Potpuno se izrazuje u onim crkvama koje imaju krsni zdenac, tim više kad se vrši kršćanska inicijacija odraslih ili barem krštenje djece. Ali ako i nema krštenika, u župnim crkvama neka bude blagoslov krsne vode… Poslije ovoga biva obnova krsnih obećanja… (Paschalis Sollemnitatis, 88-89)
Potom slijedi škropljenje blagoslovljenom vodom uz pjevanje krsne pjesme, kao posljednji dio obnove krsnih obećanja. Treći dio Vazmenog bdjenja završava molitvom vjernika.
Euharistijska služba predstavlja vrhunac Vazmenog bdjenja. U njoj se, nakon prisutnosti u simbolu uskrse svijeće, prisutnosti u riječi te u snazi krštenja, ostvaruje najviši stupanj prisutnosti uskrslog Krista pod prilikama kruha i vina.
O vrhuncu Vazmenog bdjenja u Okružnici čitamo sljedeće:
Euharistijsko slavlje je četvrti dio bdjenja i njegov vrhunac, jer ovo je najpotpuniji vazmeni sakrament, naime spomenčin žrtve križa i prisutnost Krista uskrsnuloga, dovršenje kršćanske inicijacije, predokus vječnoga Vazma. (Br. 90)
Pričesna antifona tumači ovo euharistijsko slavlje kao kršćansku pashalnu gozbu:
Žrtvovana je Pasha naša, Krist: zato gostimo se beskvasnim hljebovima čistoće i istine, aleluja. (1 Kor 5,7-8)
Slavlje završava svečanim uskrsnim blagoslovom.
Okružnica Paschalis Sollemnitatis donosi sljedeće bitne napomene:
