Veliki petak kršćanski je spomendan Isusove muke i smrti. Na današnji dan nema euharistijskoga slavlja. Ne zvone crkvena zvona, oltar je bez križa, oltarnika, svijeća ili cvijeća kako bi se što bolje istaknula Isusova muka i smrt. Vjernici dolaze u crkvu kako bi razmišljali o Isusovoj žrtvi, a preko obreda doživjet će liturgiju riječi, klanjanje križu i pričest.
Boja koja se koristi u liturgiji je crvena, boja mučeništva i pobjede, čime se naglašava da ovaj dan nije dan tuge, već razmatranja smrti Kristove kao izvorišta našega spasenja. Na Veliki petak vjernici poste i ne jedu meso. Za sve katolike od 18 do 60 godina obavezan je post na ovaj dan, a za sve katolike starije od 14 godina obavezan i nemrs. Post za katolika znači uzeti samo jedan puni obrok u danu, dok nemrs znači redovito jesti, ali ne jesti masno.
Na Veliki petak nema svete mise, već se obredima Velikog petka spominjemo Kristove muke. Pratimo Krista na njegovu putu poniženja, trpljenja, patnje i smrti. Pokora, post, žalost i ozbiljnost daju pečat tome danu.
Isus je izabrao put preko križa do uskrsnuća, kako bi i mi lakše shvatili i prihvatili svoje križeve i povjerovali da nas oni poput Isusa vode do uskrsnuća. Kristova muka je vrhunac Božjeg predanja čovjeku.
Obred se razvio od onoga koji su već u 4. stoljeću uveli kršćani Jeruzalema, nakon što je carica Helena 320. godine pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Od tada su se kršćani počeli popodne sabirati na Golgoti i tamo imali službu Riječi.
Obredi Velikog petka podijeljeni su u tri dijela:
• služba riječi
• klanjanje križu i
• sveta pričest.
Obred započinje prostracijom svećenika i poslužitelja ili klečanjem u šutnji.
Priznavajući grijehe, izražavamo svoju spremnost na žrtvu pokajnicu
Na početku obreda svi obavljaju pokajnički čin u šutnji, klečeći, a svećenici se prostiru u najdubljoj poniznosti pred oltar. Tada priznajemo Bogu sve svoje osobne grijehe, ali i grijehe čitavoga svijeta zbog kojih je Krist podnio muku i smrt na križu. Priznavajući grijehe, izražavamo svoju spremnost na žrtvu pokajnicu, ali i duboku i čvrstu nadu koju crpimo iz Božje riječi.
Zato nakon zborne molitve i čitanja biblijskih tekstova sluša se izvještaj o muci Isusa Krista kako ju je zapisao evanđelist Ivan. Nakon homilije u kojoj se objašnjava smisao Kristove žrtve i smrti na križu za naše spasenje, slijedi sveopća molitva kao zaključak Službe riječi.
Ove su molitve veoma stare te uključuju sve ljude; Papu, vjernike, katekumene, kršćane koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom crkvom, Židove, članove nekršćanskih religija, one koji ne vjeruju u Boga, upravitelje država, bolesne, gladne, zatvorene, putnike, iseljenike i umiruće. U toj molitvi zajedno s čitavom Crkvom, moli se za sve potrebe svijeta i Crkve, osobito za one koji svojim trpljenjem nastavljaju Isusovu muku i za one koji još ne poznaju neizrecivu Božju ljubav, koju nam je Otac posvjedočio u svome Sinu koji je došao svojom smrću i uskrsnućem spasiti čitav svijet.
Nakon službe riječi slijedi klanjanje križu. Svećenik razotkriva i pokazuje križ, sredstvo mučenja i smrti. Ono počinje svečanim i dostojanstvenim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: ‘Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!’ Vjernici se mogu slobodno pokloniti Križu ili ga poljubiti. Poželjno je da to učini svaki član zajednice.
Dok traje poklon Križu, pjeva se stara tužaljka ‘Usta moja, opjevajte’.
Poslušnošću i predanjem u Očevu volju Isus to sredstvo preobražava u sredstvo našega spasenja. Križ, dakle, postaje simbolom spasenja, života i nade. Iskazujući poklon križu, zahvaljujemo Kristu za njegovu neizmjernu ljubav prema nama.
Bogoslužje Velikog petka završava pričešću. Posljednji dio obreda jest pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na pokrajnjem oltaru, otkuda se donosi. Obred počinje Molitvom Gospodnjom i nema znaka mira, već se odmah pristupa pričesti.
Pozvani smo sjediniti se s Kristom blagujući euharistijski kruh, posvećen na misi Velikog četvrtka. Toga se dana bolje razumije da blagovanje Kristova tijela u svetoj pričesti znači uzeti udjela u njegovoj žrtvi, prihvatiti trpljenje iz ljubavi prema braći i sestrama, te tako s Kristom širiti život u svijetu.
Obredi muke Gospodnje završavaju molitvom nad narodom, a nakon toga vjernici u tišini, bez pjesme, napuštaju crkvu.
U crkvi i srcima vjernika je tišina kojom Bog progovara onima koji su Ga spremni slušati – Spasitelj je mrtav da bi nas, smrtne, izveo u vječni život.Ostaje nam da se duboko poklonimo Bogu u šutnji, predanosti i zahvalnosti.
