Svetkovina Presvetoga Srca Isusova (Sacratissimum Cor Iesu) slavi se u treći petak nakon Duhova. Za čitavu je Crkvu svetkovina proglašena 1856. od strane pape Pia IX. Tom svetkovinom Crkva želi proslaviti neograničenu i živu ljubav Božju prema čitavom čovječanstvu. Kao što i sâm naziv sugerira, fokus je na Isusovu Srcu i to onom ljudskom. Isus nas je toliko ljubio da je svoj život dao za nas. Njegovo je Srce kucalo za nas, ali je za nas i prestalo kucati. Isus je za nas i živio i umro. I uskrsnuo.
Iako je tek s papom Piom IX. ova svetkovina određena za čitavu Crkvu, pobožnosti prema Isusovu Srcu postoje i od ranije. Zapravo je nevjerojatno koliko je štovanje Isusova Srca rašireno u puku i među umjetnicima i arhitektima. Ono je obično prikazano kao goruće srce koje je probodeno ili okrunjeno trnjem zajedno s križem i znakovima rana ili krvarenja. Dakle, ne meditira se ovdje nad nekom apstraktnom idejom ljubavi, već nad živim, krvavim Srcem od mesa.
Kao što je rečeno, pobožnost prema Srcu Isusovu je vrlo raširena među pukom. Štovanje Isusova ranjenog Srca najviše su raširili sv. Bernard, sv. Franjo i križari koji su, svaki na svoj način, bacili novo svjetlo na Isusovu muku i smrt. Isprva se štovanje ticalo Isusovih rana općenito, da bi u 11. i 12. stoljeću fokus sve više bio na samom Srcu. Od svetaca koji su se isticali u ovoj pobožnosti još valja izdvojiti sv. Lutgardu, sv. Matildu i sv. Gertrudu. Ali ona koja od svih svetaca iskače je sv. Marija Margareta. Njoj se u 17. stoljeću kroz 18 mjeseci ukazivao Isus. Između ostalog, tvrdila je da joj je Isus rekao da ima želju da se petak nakon tijelovske osmine posveti njegovu Srcu koje je toliko ljubilo svijet, ali svijet nažalost tom Srcu ne iskazuje hvalu, već nezahvalnost. Budući da je Marija Margareta bila, vrlo predana onome što je vidjela, do te mjere da si je nožem izrezbarila Isusovo ime na prsima pa se čak i sâmozapaljivala, ne čudi da su priče o njoj vrlo brzo počele kolati među pukom te se prilika iskoristila za snažnu promociju pobožnosti Srcu Isusovu. Čitav je slučaj istraživala i Sveta Stolica. Iako štovanje Marije Margarete nije bilo zabranjeno, posebna svetkovina Srca Isusova ustanovljena je tek u 19. st. Zatim je u istom stoljeću još jedna redovnica, bl. Marija Droste, danas poznatija kao Marija od Božanskog Srca, dobila viđenje Isusa, točnije ona je čula njegov glas. Isus je rekao da će ona biti supruga njegova Srca, zbog čega je i postala redovnica. No, Isus joj je još rekao da želi da se svijet posveti njegovu Srcu. Zato je pisala papi Lavu XIII., koji dao čitav slučaj istražiti da bi 1899. udovoljio njenom, odnosno Isusovom zahtjevu. No, učinio je to tek dan nakon Marijine smrti. Tako je štovanje Presvetog Srca Isusova postala svetkovina koja se ima slaviti u petak nakon tijelovske osmine. Osim toga, čitav mjesec lipanj posvećen je Isusovu Srcu te se počelo sa snažnim promoviranjem pobožnosti prvih petaka.
Isusov preteča i posljednji starozavjetni prorok, asket i propovjednik. Ukazao je na Isusa kao Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta. Svoje je učenike uputio da više ne slijede njega, nego Onoga koji je došao i kojemu on nije dostojan razriješiti ni obuću na nogama.
Ivan je izmoljeno dijete. Roditelji su mu već bili u poodmakloj dobi. Zaharija, kao Veliki svećenik te godine imao je tu povlasticu da uđe u Svetište nad Svetištem, u koje se ulazilo jednom godišnje. Tamo mu je Bog obećao potomstvo. Zaharija je zanijemio nakon toga obećanja, i svima je to bio znak da se u svetištu nešto dogodilo. Zaharijina žena Elizabeta ostala je u blagoslovljenom stanju. O tom se pronio glas, koji je dopro i do Marije, njezine rođakinje. Budući da je Marija po anđelovoj riječi dobila potvrdu da je njezina rođakinja Elizabeta u poodmakloj dobi začela, i da je već u šestom mjesecu, pohitala je k njoj, nadajući se da će u nje naći i razumijevanje onoga što se upravo s njom dogodilo. U susretu dviju trudnica, Ivan, kao plod Elizabetine utrobe zaigrao je od radosti u susretu s Onim kojega će jednom predskazati.
Uz Marijin pohod i Ivanovo rođenje vezana su dva poznata hvalospjeva u Novom zavjetu. Ivan se povukao u pustinju kao pokornik i propovjednik, okupljao je učenike i propovijedao duhovni preporod. Bio je odjeven u haljinu od oštre devine dlake, opasan kožnatim pojasom i hranio se skakavcima i divljim medom. Narod ga je toliko cijenio kao sveca i proroka da su mislili kako je on obećani Spasitelj. Svećenici su ga pitali tko je on i zašto krsti, a on im je rekao: „Ja nisam Krist. Ja vas krstim vodom, a za mnom dolazi onaj koji će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Ovo „ognjem“ znači brojna mučeništva. Isus je, govoreći o Ivanu Krstitelju, rekao: „Nije se rodio veći od žene.“
Ivan upućuje na očekivanog Mesiju. Isus mu je došao na krštenje koje se davalo za oproštenje grijeha, ne zato što bi imao kakav grijeh, nego da od Ivana baštini starozavjetnu baštinu i proslijedi je u novozavjetni slijed događanja. Tako s Ivanom završava Stari, a s Isusom počinje Novi zavjet. Ivan je na koncu pogubljen. Herodijada nije mogla prihvatiti da joj Ivan – prorok kvari životne planove. Kad joj se ukazala prigoda dokopati njegove glave, to je i učinila. 24. juna slavimo rođenje Ivana Krstitelja, a 29. avgusta dan njegove mučeničke smrti. Zazivaju ga kod padavice, grčeva, tuče i oluja.
