„Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke“ (Iv 6,51)

Tijelovo ( Corpus Christi – Corpus Domini) je zapovjedni katolički blagdan punoga naziva : Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, a on i objašnjava samo značenje blagdana.

Blagdan predstavlja i zahvalni spomen na Veliki četvrtak i Posljednju večeru, kada je ustanovljen sakramenat Euharistije i Presveti oltarski sakramenat, kojim je Krist trajno nazočan među nama kao naša najdragocjenija Prisutnost u svom Presvetom Tijelu i Krvi.

U Hrvatskoj ga negdje nazivaju i Brašančevo, što dolazi od izraza brašanče, kako se naziva hostija. U Dubrovniku za blagdan rabe i naziv korosante.

Postanak svetkovine Tijelova – koja se slavi četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva – mora se gledati u povezanosti sa snažnim prekidanjem čašćenja Oltarskog Sakramenta u 12. stoljeću. Najzaslužnije za uvođenje ove svetkovine jest viđenje redovnice iz augustinskog reda, Juliane iz Lütticha 1209., koje se češće ponavljalo. Njoj se, naime, ukazao svijetli mjesečev kolut s tamnim mjestom, što joj je protumačeno kao nedostatak jedne euharistijske svetkovine u tijeku godine među ostalim blagdanima. Na njezin i pristanak njezina duhovnog savjetnika, biskup Robert iz Lütticha 1246. uveo je prvi put takvu svetkovinu za svoju dijecezu, a 1264. propisao ga je za cijelu Crkvu papa Urban IV., ranije arhiđakon u Lüttichu. U njegovoj buli uvođenja ‘Transiturus’, obrazlaže blagdan i pritom radosno razvija cjelokupno prikazivanje Euharistije kao žrtve i gozbe. Još u istoj godini smrt spomenutog Pape nije bila korisna za širenje svetkovine. Tek je papa Klement V. na koncilu u Beču (1311. – 1312.) ponovno ustrajao na njegovu uvođenju, koje se zatim dogodilo za Ivana XXII. objavljivanjem bule ‘Transiturus’ u Klementinskim dekretalima.

Blagdan je također povezan uz euharistijsko čudo koje se zbilo 1263. god. u Bolseni u Italiji. Jedan je svećenik slaveći svetu Misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Kada je lomio posvećenu Hostiju, zapazio je kako iz nje kaplje krv po oltaru .

Hrvatska liturgijska terminologija upotrebljava za ovaj blagdan dva naziva: Tijelovo i Brašančevo. Tijelovo je čista prevedenica od novonjemačke riječi Frohnleichnam(-sfest), a znači svetkovina Tijela Isusova. To se značenje sačuvalo u katoličkom crkvenom terminu kao Brašančevo za označavanje ove svetkovine. Njemačko ime Frohnleichnam odgovara ondašnjem latinskom označavanju blagdana Festum Ss. Corporis Cristi. U interesu cjelovitog gledanja sakramenta, novi je misal to ime proširio u ‘svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove’, ali dodaje tradicionalno ime Tijelovo.

Čudesno je, ali ne i Svemogućemu Bogu!

Našim darovima Njemu: kruhu i vinu u svetoj misi, Bog prilazi uzvraćajući kroz njih svojim božanskim darom – Svetom hranom (posvećenom hostijom, euharistijom).

Isus nam daje sebe za hranu pod prilikama kruha i vina predajući nam svoje Tijelo i Krv baš kao i nekoć na Kalvariji – žrtveno!

Blagujući u pričesti posvećenu hostiju, mi se klanjamo i častimo presveto Tijelo i Krv.

Posvećeni kruh koji pretekne nakon pričesti u svetoj misi čuva se u crkvama – u svetohraništu. Zovemo ga Presveti Oltarski sakramenat  ili Svetootajstvo.

Tako je presveto Tijelo i Krv trajno nazočno među nama kao Živa Prisutnost, kao žrtva, kao dar , kao spasenje !

Zahvalnost, poštovanje i ljubav iskazujemo i kada se okupljamo u župama „na klanjanje“ pred Svetootajstvom izloženim u pokaznici.

To činimo i sami kada zastajemo u svojim crkvama ili ispred njih promišljajući zahvalno o najdražoj Prisutnosti. Ako smo u nekoj crkvi prvi put ulaskom tražimo najposebnije mjesto. Pokazat će nam ga „vječno svijetlo“ koje uvijek svijetli ispred svetohraništa – negdje oko glavnoga oltara; jer je On tu!

Obilježavanje Blagdana

Zbog tihog karaktera obilježavanja Velikoga tjedna, kada nisu primjerene svečanosti, blagdan Tijelova je dobio termin na prvi četvrtak po okončanju uskršnjega razdoblja. To je prvi četvrtak nakon  nedjelje Presvetoga Trojstva, odnosno deveti četvrtak iza Uskrsa. Uz svečano misno slavlje svetkovina je obilježena Tijelovskom procesijom, koja se prvi put dogodila u Kolnu u Njemačkoj 70-ih godina 13. st. i zadržala do danas sličnu formu. Zajednička je procesija u mnogim krajevima po čitavome mjestu (u novije vrijeme se i u nas vraća zabranjeni ili izgubljeni običaj). U pokaznici svećenik nosi Tijelo Gospodinovo u istoj misi lomljeno i dijeljeno. Pjeva se i moli. Redovita su i četiri stajališta u kojima se naviješta evanđelje na četiri strane svijeta i podjeljuje blagoslov s Presvetim. Djeca i mladež posipaju cvijećem (latice ruža) kuda će Presveti proći. Tako se Crkva vidljivo očituje kao hodočasnički narod Božji koji putuje snagom Božje hrane.