Najprepoznatljiviji simbol došašća je ADVENTSKI VIJENAC I SVIJEĆE –  nastaje u prvoj polovici 19. stoljeća u Njemačkoj u Hamburgu. Pojavio se u domu za siromašnu djecu gdje je evangelistički pastor, da bi svojim štićenicima uljepšao predbožićne dane, napravio vijenac. Svakog su dana nakon molitve u drveni krug stavili po jednu svijeću i zapalili je i tako bi na Božić gorile četiri bijele, veće svijeće koje su obilježavale adventske nedjelje i devetnaest crvenih, manjih za svaki adventski dan. Taj se običaj proširio po Njemačkoj a ubrzo i u cijelom svijetu. Kasnije su se u vjenčić stavljale samo četiri svijeće za četiri nedjelje i palile po jedna. Danas je prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan. Sve češće se nalazi svuda oko nas, u kućama, školama, vrtićima, trgovinama, ulicama, izlozima, ustanovama, hotelima, na TV ekranima, u časopisima…

Plete se od  raznih zimzelenih grančica  u obliku kruga, tako da nema ni početak ni kraj. Taj krug je simbol beskonačnosti, vječnosti, a npr. borovina besmrtnosti, lovor pobjede, cedar snage i izlječenja itd. Krug i svijetlo su znakovi savršenstva i života.

Svijeće, također, imaju različitih tumačenja: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak; zatim da je prva prorokova, druga betlehemska, treća pastirska i četvrta anđeoska; mogu biti i crvene i bijele kao simbol Isusove muke i pobijed ili tri ljubičaste kao znak pokore i obraćenja i jedna ružičasta kao znak radosti da se Isus rodio.

Crkvena tradicija, kao jedan od značajnih obilježja adventa, svakodnevno služi svete mise ZORNICE ( lat. Rorate ). To su svete mise koje imaju pokorničko značenje jer se služe se rano ujutru, u zoru kada se odričemo sna i darujemo ga Isusu koji se ima roditi. Izraz su budnosti vjernika. Na njima se posebno pjevaju pjesme došašća. Svoju tradiciju imaju duboko u srednjem vijeku. I na Božić, prva sveta misa je Zornica, božićna zornica.

Za vrijeme došašća svetkuje se nekoliko blagdana i svetaca a sa njima su povezani mnogi crkveni a najčešće narodni običaji.

Za svetkovinu Svete Barbare i Svete Lucije veže se običaj SIJANJA BOŽIĆNOG ŽITA.

Sveta Barbara (4. 12.) – ponegdje se na njezin dan sije pšenica a ima i tradicija da se na taj dan u vazu s vodom stavi grana trešnje koja za Božić procveta. Češći je običaj da se žito sije na dan Svete Lucije ( 13. 12. ). Svetica je poznata u cijeloj Europi. U ikonografiji se prikazuje s očima na pladnju i nožem u ruci, smatra se da daruje djecu ili ih i plaši i jede. To je vjerovanje prema kojemu uoči Lucijina dana Crna Luce obilazi kuće, plaši ljude i donosi darove. Dvanaest dana od Svete Lucije do Božića poznato je ka lucijanski dani, brojenice, brojanice… kada se proriče vrijeme za slijedeću godinu. U tradiciji je to posljednji rok za sijanje žita. Žito se, uz jabuku i svijeću koja se pali na Božić, postavlja u neki poseban, sveti kut prostorije, na stol ili pod drvce i čuva se do Božića, Nove godine ili Sveta tri kralja kada se daje kao hrana.

U dane došašća pada i omiljeni dječji svetac Sveti Nikola ( 6. 12.). Sveti Nikola, biskup iz Mire u Maloj Aziji iz 4. stoljeća prikazuje se kao osoba koja djeci donosi darove i na njih odgojno djeluje. Pored toga zaštitnik je pomoraca, ljekarnika, mlinara, putnika. Obučen je u crveni plašt, biskupski ornat, nosi mitru i ima sijedu bradu. O njemu ima malo podataka te se tako uz njegov život vežu mnoge priče i legende. Darivanje djece je jedna od njih koja se pretvorila u omiljeni božićni običaj. Prema legendi,  poklone ostavlja u čarapama ili cipelama a njegov pratilac je zli lik Krampus koji odnosi zločestu djecu sa sobom ili im dariva šibu. Suprotnost je Nikoli koji daruje dobru djecu a on lošu.

Na legendu i kult Svetog Nikole naslanjaju se i razni likovi koji također daruju djecu – Djed Mraz, Djed Božić i mali Isus, Santa Claus…

U ove dane padaju i dva blagdana posvećena poljoprivredi. To su blagdan Svetog Ambrozija ili Ambroza ( 7. 12. ) zaštitnika pčelara i blagdan Svetog Spriridona ( 14. 12. ) zaštitnika maslinara.

Zatim, tu je Sveti Toma ( 21. 12. ) kada se po običaju ide na ispovijed i pričest, a zabilježeno je da postoji običaj da se na taj dan vrši klanje onoga što će se pripremati za božićnu trpezu. Tako isto i na dan prije Božića, na Tucin dan vrši se klanje, negdje se taj dan naziva i kokošji badnjak.

Također, treba spomenuti i jednu od većih crkvenih svetkovina koja pada u ove dane a to je Bezgrešno začeće Blažene Djevice Marije ( 8. 12.), blagdan u kojem se posebno želi naglasiti Božja milost po kojoj je Bogorodica izuzeta od svakoga grijeha, ali koja je isto tako, u pravoj slobodi, dubokoj vjeri i potpunom predanju Bogu, prihvatila svu odgovornost Božjeg poziva da rodi Spasitelja svijeta, te se smatra da je začeta bez grijeha. Ovaj blagdan se posebno svetkuje u Italiji.

Kao posebne hrvatske pučke običaje tokom došašća treba izdvojiti tri nedjelje pred Božić koje se nazivaju djetinci, materice i oci:

Druga nedjelja došašća, odnosno treća prije Božića su Djetinci. Prema običaju tada djeca daruju starije da ih odobrovolje.

Treća nedjelja došašća, odnosno druga prije Božića su Materice. Prema običaju, muškarci tada ucjenjuju ženske osobe ( žene, majke, bake, sestre… ) i traže otkup najčešće u vidu kolača, suhog voća i sl.

Četvrta nedjelja došašća, odnosno nedjelja pred Božić su Oci ili Očići kada prema običaju ženske osobe traže otkup od muških ( očeva, muževa, djedova, braće…).

Razni krajevi svijeta, razni krajevi Hrvatske, Vojvodine, Srijema… imaju različite narodne običaje, ali svi oni, zajedno sa liturgijskim i crkvenim, šalju samo jednu poruku:

Budite budni, ne smijete prespavati, prečuti, ne biti zainteresovani za Kristov dolazak, on je blizu. Čim začujete da kuca, otvorite mu vrata svog srca i duše!