Author: Administrator P

U duhu nadolazećeg Božića, na našem sajtu u narednih nekoliko sedmica, sve do blagdana Sveta tri Kralja, predstavićemo Vam seriju duhovnih i edukativnih tekstova vezanih uz ovaj najradosniji kršćanski praznik.

Duhovnost

     Dana  27.11 2021, u večernjim satima  održan je deseti   ekumenski susret zborova crkvenog pjevanja u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije.  Ovaj susret je predstavljao  značajan jubilej,  deset  godina našeg druženja u zajedništvu i pjesmi s čime su domaćini nastojali na osobit način slaviti Boga. Kroz deset godina prošao je znatan broj zborova sa zavidnim brojem onih koji u njima pjevaju. Osobito to, da neki zborovi više puta sudjeluju, govori da ideja druženja i pjesme zbližuje ljude, da se rađaju prijateljstva i želja da se dogodine opet susretnemo.

     Kristova veliko svećenička molitva koja bitno uključuje poziv na jedinstvo onih koji su pošli za njim  je uzeta kroz sve godine  za moto svih susreta „Kao što si ti Oče u meni i ja u tebi , tako neka i oni u nama budu jedno…“.

     Preč. Jozo Duspara domaćin ove svečanosti je pozvao prisutne pjevače i posjetioce   da dublje živu Evanđelje, više se zalažu za poziv Kristov i da budu apostoli današnjeg vremena i nosioci ljubavi, mira i radosti. On je naglasio da je ovo sjajan primjer  odaziva onih koji su zainteresirani za jedinstvo  osobito kroz pjesmu i druženje   te razmjenu mišljenja.  

     Na koncertu su bili  predstavnici katoličke, pravoslavne i evangeličke zajednice iz različitih naroda. Prisustvovali su prof. Rakić pravoslavni teolog iz Beograda o. Petar Tašev,Lazarista iz Beograda otac Ilarijon monah Srpske pravoslavne crkve iz Zemuna,svećenik  Slovačke-Evangeičke crkve Igor Feldi iz St. Pazove, fra Nenad Meter upravitelj i gvardijan franjevačkog  samostana u Zemunu.

     Koncertu su nazočili:  Mešoviti hor „Tilia“ iz Stare Pazove, pod vođstvom dirigentice g.  Ane Đurđević koji djeluje pri Slovačkoj evangelističkoj crkvi u Staroj Pazovi i slovačkom KUD-u, – rimokatolički župni zbor Crkve Uznesenja BDM, sv. Cecilija, pod vođstvom dirigenta Zorana Đorđević. Ženski zbor “Pojača družba “ iz Beograda pod vođstvom Višnje Dimitrijević, Ansambl”Musica caelestis pod vođstvom Tijane Nikolić,sopran i Lidije Martiniello-orgulje Također su solo nastupili Aleksandar Pantelić, bas  i Viktor Vinaji na violončelu izvodeći dijela poznatih autora.

     Pokrovitelji ovog susreta je bila uprava za saradnju sa crkvama i verskim zajednicama u ime koje je prisustvovao  g-din Gavrilo Grban koji je naglasio da je ova institucija prepoznala zalaganje župnika i pjevača i  da je spremna u buduće potpomagati ove susrete. S nama u duhu   su bili prisutni g. Jasmina i Milan Knežević vlasnici bolnice Bel Medic čija je majka Ana  bila dugogodišnji član i pjevač u zboru sv. Cecilija iz  Zemuna koji već dugi niz godina  pomažu ovaj projekat.

• 

• 

• 

• 

     Dio zborova koje smo pozvali nisu mogli prisustvovati zbog pandemije a također i zajednički nastup je izostao zbog poštivanja epidemioloških mijera. Ipak možemo biti sretni i zahvalni Bogu na ovom daru zajedništva koji smo uspjeli organizirati unatoč teškoj situaciji ovog vremena. Kod svih sudionika se  osjeća  velika želja ponovnog okupljanja kao što je i bilo  prethodnih godina u vremenu bez pandemije.

SRIJEMSKA MITROVICA (IKA) – Biskupsko ređenje novoga srijemskog biskupa koadjutora Fabijana Svaline održano je na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja, u nedjelju 21. studenoga, u katedrali sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici.

Glavni zareditelj bio je tajnik Svete Stolice za odnose s državama i tajnik Međunarodnog povjerenstva za Crkve u Istočnoj Europi nadbiskup Paul Richard Gallagher, a suzareditelji đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić i srijemski biskup Đuro Gašparović.

Prezbiteri pratitelji novoga biskupa bili su župnik Župe sv. Mateja u Gundicima Josip Dominković te župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu i ravnatelj Caritasa Srijemske biskupije preč. Jozo Duspara.

Misu su suslavila još 23 nadbiskupa i biskupa u zajedništvu s pedesetak svećenika, a posluživala su trojica đakona. Nazočna su bila i dvojica episkopa Srpske pravoslavne Crkve.

Na početku je sve prisutne pozdravio domaćin – biskup Gašparović te je predslavitelju mons. Gallagheru izrazio dobrodošlicu.

Nakon navještaja čitanja (Dn 7, 13 – 14; Ps 93, 1 – 2.5; Otk 1, 5 – 8; Iv 18, 33b – 37), otpjevan je himan O dođi, Stvorče, Duše Svet, a prezbiteri pratitelji dopratili su izabranog biskupa Svalinu pred glavnog zareditelja te u ime Crkve Srijemske zatražili da bude zaređen. Potom je pročitan Apostolski nalog pape Franje o biskupskom imenovanju novog srijemskog biskupa koadjutora.

Mons. Gallagher je na početku homilije rekao da liturgija dana „govori o Kristu, Kralju svega stvorenja. Kralj je to koji nam se predstavlja kao svjedok, vjerni i mudri sluga, Kralj koji je poslušno i smjerno prihvatio volju nebeskoga Oca i bezuvjetno se predao za spasenje svakog muškarca i žene koji nastanjuju ovaj svijet.“

Osvrnuvši se na geslo novog biskupa – „Super omnia Caritas“ (Kol 3,14), predslavitelj je ustvrdio da ga je mons. Svalina „odabrao da bi svoju biskupsku službu vršio u svjetlu ljubavi, koja je, kako nas uči sv. Pavao, neizostavna za ulazak u Kristovo savršenstvo. To je, naime, obilježje svakog kršćanina, da snagom služenja i odvažnom bliskošću uprisutni ljubav kojom nas Krist ljubi. Slično nam i grb, koji će obilježavati riječi i geste novoga biskupa, dvama znacima svjedoči o toj želji da u životu uvijek tražimo savršenstvo ljubavi.“

„Blagdan koji danas slavimo navodi nas na razmišljanje o samom srcu naše vjere u Krista i stavlja nas pred neka pitanja od kojih ne možemo pobjeći: tko je taj Kralj? Ili, kad poput Pilata, i mi danas pitamo Gospodina Isusa: Ti, koji si na križu, uhićen, prezren, Ti si, dakle, Kralj?“, nastavio je mons. Gallagher. U odnosu na ta pitanja, kako je rekao, „ljudski izračuni i egzaktnost stvari … sami po sebi nisu dostatni“.

Nego, odgovor daje vjera koja daje pouzdano predanje Bogu. „Bog je objavio da je njegova ljubav prema čovjeku, prema svakome od nas, bez mjere: na Križu nam Isus iz Nazareta, Sin Božji koji je postao čovjekom, na najjasniji način pokazuje dokle seže ta ljubav – do darivanja samoga sebe, do potpune žrtve. Vjera znači vjerovati tom Kralju koji se sa svojom ljubavlju pred čovjekovom opakošću, pred zlom i smrću ne umanjuje, već je kadar preobraziti svaki oblik ropstva i darovati mogućnost spasenja“, istaknuo je.

Dodao je da „moć Krista Kralja počiva isključivo u predanosti. Mi gotovo instinktivno riječ moć uzimamo s negativnim primislima, no sama po sebi, moć je nešto pozitivno, zapravo ukazuje na mogućnost. Međutim, moć se može koristiti dobro ili loše: sve držati u ruci i sve zgnječiti, ili otvoriti ruku i pružiti je drugome – to su dvije potpuno suprotne moći, moć života i moć smrti“.

Obrativši se mons. Svalini, predslavitelj ga je pozvao da vjeruje ono što naviješta, poučava što vjeruje i živi ono što poučava. Poželio mu je da uvijek bude znak Krista Sluge.

„Ovdje, u Srijemskoj biskupiji, čija je povijest uvijek bila obilježena činjenicom da je smještena na granici između dvaju svjetova i kultura, Zapada i Istoka, živi se i posebna karizma, tj. osobito važna zadaća promicanja ekumenskoga dijaloga i njegovanja suradnje i zajedništva“, naglasio je nadbiskup Gallagher, pozdravivši prdetavnike SPC-a.

Citirao je i riječi koje je sv. Ivan Pavao II. izrekao 1994. godine: „U ovim krajevima danas stavljenim na toliku kušnju, vjera mora ponovno postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim zemljama. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosanskohercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Dunav je druga velika rijeka koja povezuje hrvatsku i srpsku zemlju s velikim zemljama istočne, srednje i zapadne Europe. Te se dvije rijeke susreću, isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske Crkve, Istočna i Zapadna, koje upravo u ovim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka možemo gotovo dohvatiti tragove puta na koji vas Bog poziva da njime kročite.“

Na kraju homilije, mons. Gallagher misao je usmjerio „Presvetoj Djevici, čije je čašćenje u narodima oblikovao izniman utjecaj bazilijevske pobožnosti prema Bogorodici/Theotokos“, te sve preporučio njezinom zagovoru.

Po završetku homilije, mons. Svalina je pred glavnim zarediteljem, u pratnji prezbitera pratitelja, izrekao svoje obećanje. Zatim je Bogu upućena litanijska prošnja, tijekom koje se ređenik prostro na tlu. Potom je kleknuo, a nadbiskup Gallagher mu je u tišini položio ruke na glavu, što su potom učinili i ostali nadbiskupi i biskupi. Nakon toga, glavni zareditelj mu je položio na glavu Evanđelistar koji su držali đakoni. Uslijedila je molitva ređenja, mazanje glave krizmom, predaja Riječi Božje, stavljanje prstena i mitre te predaja pastirskoga štapa. Nakon što je primio znamenja biskupske službe, mons. Svalina sjeo je na biskupski sedes te izmijenio cjelov mira s glavnim zarediteljem i suzarediteljima, a ostali biskupi pružili su mu znak mira naklonom. Za to vrijeme pjevala se pjesma nadahnuta biskupskim geslom „Super omnia Caritas“.

Poslije obreda ređenja, slavlje je nastavljeno Apostolskim vjerovanjem te euharistijskom službom. Nakon popričesne molitve, dok se pjevao himan Tebe Boga hvalimo, biskup Svalina je u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa koadjutora i vojnog apostolskog upravitelja u BiH mons. Tome Vukšića i požeškog biskupa Antuna Škvorčevića prošao kroz brojan vjernički puk okupljen i katedrali i oko nje, blagoslivljajući ga.

Potom su se novozaređenom biskupu obratili predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik Međunarodne biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda zrenjaninski biskup Lászlo Német, u ime svećenika, redovnika i redovnica Srijemske biskupije župnik Župe Svih svetih u Irigu preč. Blaž Zmaić te u ime vjernika laika župljanka Župe Presvetog Srca Isusova u Šidu vjeroučiteljica Ana Hodak, tajnica Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske biskupije i koordinatorica Tiskovnog ureda Srijemske biskupije.

Nadbiskup Puljić na početku se spomenuo rodnog kraja mons. Svaline. „Crkva kada redi i posvećuje biskupa želi da on bude izraz njezinoga jedinstva u istini i ljubavi (2 Iv 1, 3). Stoga, dok danas spominjemo Fabijanovo rodno mjesto i njegove drage roditelje Lucu i Mirka, u duhu odlazimo do svetog grada Jeruzalema gdje se rodila Crkva. Ondje je zapravo izvor i Fabijanove službe i poslanja“, rekao je, podsjetivši na apostolsko naslijeđe.

Potom se obratio i ređeniku. „Dragi biskupe Fabijane, dok Ti danas čestitam ovaj dan i sveti događaj ređenja u ime hrvatskih biskupa, od srca zahvaljujem na predanom služenju u više institucija Hrvatske biskupske konferencije, posebice u ime karitativnog djelovanja u normalnim i kriznim trenutcima, poput poplava, požara i potresa.“

Na kraju je izrazio čestitke u ime svoje nadbiskupije, istaknuvši njezinu povezanost sa Srijemskom biskupijom po sv. Anastaziji (Stošiji) i sv. Dimitriju.

Mons. Nemet, podsjetivši da je mons. Svalina obnašao mnoge službe u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i pri HBK, rekao je da je njegov gubitak za njih, dobitak za Crkvu u krajevima gdje kao biskup dolazi, ne samo za mons. Gašparovića kao srijemskog biskupa, nego za čitavu biskupsku konferenciju.

Tvoja nazočnost u našim redovima dat će nam novi poticaj – raditi posebice ono u čemu si ti najjači, u ljubavi, caritasu, u djelatnoj ljubavi. Zaželio bih ti sve ono što Srijem predstavlja za nas. To su mučenici, poput sv. Stošije koja povezuje Srijem i Zadarsku nadbiskupiju. A to su i veliki nadbiskupi misionari, sv. Metod, srijemski metropolit. Rijetko se govori da je i on imao srijemsku titulu nadbiskupa. Metod je zaštitnik naše biskupske konferencije i Srijemske biskupije. Od mučenika uzmi izdržljivost, od sv. Metoda snalažljivost u naviještanju evanđelja i misijama – poručio je zrenjaninski biskup.

Preč. Blaž Zmaić izrazio je radost svećenika, redovnika i redovnica zbog dolaska novog biskupa koadjutora te je dodao da za njega mole. Istaknuo je da se ređenje dogodilo u Godini sv. Josipa koji je poslije Marije najbliži Isusu. „Neka on u vama sačuva iskrenu i trajnu vezu s Bogom, duševni mir, duboku poniznost srca, savršeno slaganje s voljom Božjom“, poručio je preč. Zmaić.

Kazavši da u biskupiji djeluju petnaestorica svećenika, istaknuo je da su spremni na suradnju i da se s njima može računati.

„Ne zaboravite ovaj dan. Ovaj dan je novi blagdan: tvoj blagdan i Krista Kralja. Biskup je sluga vjernicima i Kristu Kralju, a On je Kralj čovječanstva. Ne zaboravite da ste sin Kralja, dijete Božje. A Kraljevstvo Krista je kultura života. U toj kulturi života s vama i pod vašim biskupskim geslom: Iznad svega ljubav. Zato, i za ovo, dobro nam došli i budite s nama!“, zaključio je.

Vjeroučiteljica Ana Hodak zahvalila je mons. Svalini što je prihvatio službu pastira njihovoga malog stada. „Mi smo skromna zajednica po broju, ali ne i po vjeri, jer povijest je ovdje često pokazivala i svoje ružno lice, ali našu vjeru nije slomila“, istaknula je.

Srijem je opisala kao „mjesto na kojem žive ljudi vjerni Kristu još od prvih kršćanskih vremena. Mjesto susreta Istoka i Zapada, mjesto natopljeno krvlju mučenika. Ovdje često nije bilo lako biti Kristov svjedok, ni vjernom stadu, ni pastirima. Vi to dobro znate, ali ste ipak prihvatili ovu službu i tako pokazali svoju vjernost i ljubav prema Kristu i njegovoj Crkvi, o čemu svjedoči i vaše geslo Iznad svega ljubav“, poručila je Hodak. „A Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani (Rim 8,28)“, dodala je.

Izrazila je uvjerenje da će im mons. Svalina biti dobar pastir i učitelj, kojemu je prvi uzor Krist i njegova ljubav, a potom i svi pastiri drevnoga Sirmija, koji su ostali postojani i vjerni i u najtežim vremenima“.

Naposljetku, Hodak je u ime vjernika laika novom biskupu koadjutoru iskazala spremnost na suradnju te mu zajamčila njihove molitve.

Na kraju je pozdravni govor izrekao i novozaređeni biskup Svalina.

„Radosno i otvorena srca te ispruženih ruku dolazim k vama, u ovu kršćansku metropolu, u mjesto gdje je pod palmom mučeništva u doba najvećih progona Dioklecijanova i Galerijeva vremena stasalo i ukorijenilo se prvo kršćanstvo. Srijemska biskupija od 4. stoljeća mjesto je snažne i nepokolebljive vjere, to je mjesto trijumfalnog kršćanskoga obrata i obraćenja. Ovdje je kršćanstvo predvođeno primjerom mučeništva svetih Irineja i njegova đakona Dimitrija postalo jednim od najsnažnijih kršćanskih biljega tadašnje Europe“, istaknuo je na početku.

„Osim kršćanske simbolike i tradicije, u ovome slavnom gradu i danas se, pa i u njegovu nazivu, zrcali kršćanski znamen. U ovaj grad i ovu biskupiju po uputi rimskoga prvosvećenika dolazim iskreno i predano – sa željom biti jedan od vas i živjeti među vama te da bih zajedno s vama bio dionik zajedništva, jedinstva, izgradnje, a nadam se i napretka. Jer povijest i tradicija, pa i duboka simbolika ovoga mjesta za kršćanski identitet, malo bi značili i bili bi sasvim nedostatni kada danas ne bismo svi zajedno učinili sve za postizanje tih vrijednosti. Kršćanske metropole poput ove oduvijek su bila sjecišta i stjecišta ljudi koji su složno živjeli ujedinjeni u različitosti, ali u istome kršćanskom duhu i identitetu. Svima zajedno zadaća nam je njegovati te graditi mostove među nama i ustrajati na onome što nas povezuje i ujedinjuje“, ustvrdio je biskup Svalina.

U skladu sa svojim geslom, istaknuo je da se „veličina nekog mjesta i njegova kršćanska odrednica danas najbolje ogledaju u tome koliko mu je stalo i koliko mari za najslabijega i najranjivijega među nama te za potrebitoga. Iznad svega, naš se kršćanski identitet, obilježen mučeništvom, ogleda u Ljubavi, i to Ljubavi pisanoj velikim slovom, onoj uzvišenoj i samilosnoj Ljubavi Boga prema čovjeku koju su Grci označavali riječju agapè, a Rimljani i sveti Pavao caritas. Svoje poslanje na koje me u Srijemsku biskupiju šalje Rimski Prvosvećenik prvotno gledam kao Ljubav iznad svega.“

Zahvalivši Bogu na daru života, zahvalio je i svojim roditeljima, koji su sudjelovali u slavlju, što su njega i braću Dragu i Karla odgajali u vjeri i vjernosti Bogu. Toj zahvali pridružio je i zahvalu odgojiteljima, učiteljima i profesorima.

Na kraju je zahvalio glavnom zareditelju, suslaviteljima i svim uzvanicima.

Među njima su bili i predstavnici kulturnih i prosvjetnih krugova, nacionalnih manjina u Vojvodini te civilnih vlasti, među kojima izaslanica predsjednika Vlade Republike Hrvatske Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i predsjednica Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, predsjednik Skupštine Autonomne pokrajine Vojvodine Ištvan Pastor te gradonačelnica i predsjednik Gradske skupštine Srijemske Mitrovice.

Biskup Svalina na slavlju je nosio albu s mlade mise i misnicu koju mu je darovala Đakovačko-osječka nadbiskupija čiji su dar i biskupski prsten te pastirski štap koje je primio.

Među ostalim službenicima, ravnatelji liturgijskog slavlja bili su kanonik Prvostolnog kaptola u Đakovu prelat mons. Luka Strgar i župnik Župe svete Ane, majke Blažene Djevice Marije, u Laćarku Ivica Zrno. Asistirali su bogoslovi iz Đakova i ministranti Katedralne župe sv. Dimitrija, đakona i mučenika iz Srijemske Mitrovice.

Liturgijsko pjevanje su predvodili: Katedralni zbor „Sveta Cecilija“ iz Srijemske Mitrovica (voditeljica: mo. s. Cecilija Tomkić), članovi katedralnog zbora iz Đakova (voditelj: mo Ivo Andrić) i članovi katedralnog zbora „Albe Vidaković“ iz Subotice (voditelj: mo. Stantić), uz orguljsku pratnju mo. Miroslava Stantića i instrumentalnu pratnju profesora glazbene škole „Petar Krančević“ u Srijemskoj Mitrovici.

Izvor: ika.hkm.hr

Fotografija: Vedran Jegić

ZEMUN (TU) – Župa Zemun već četrnaest godina obilježava dan sjećanja na Vukovarsku tragediju služenjem euharistijske žrtve za sve stradale u Vukovaru. Posebno tog dana se moli za mir na ovim prostorima. Na sam dan obilježavanja pada Vukovara slavljeno je euharistijsko slavlje koje je predslavio o. Marijan Štajner isusovački prior iz Beograda, a uz njega su koncelebrirali župnik preč. Jozo Duspara, fra Nenad Meter gvardijan franjevačkog samostana u Zemunu i vlč. Ivan Poleto kancelar Beogradske nadbiskupije. Euharistijskom slavlju je nazočio lijep broj vjernika a pjevanje su animirali pjevači župnog zbora Sveta Cecilija.

Euharistijskom slavlju su nazočili g. Stjepan Glas, savjetnik u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu, gđa. Mirjana Biščević supruga veleposlanika Republike Hrvatske u Beogradu, kao i još nekoliko djelatnika veleposlanstva. Euharistijskom slavlju je, također, nazočio i g. Nenad Prokić, Savjetnik za humanitarne poslove u ambasadi Suverenog Malteškog Reda u Republici Srbiji.  Bili su nazočni i predstavnici hrvatskih udruga iz Zemuna i Beograda.

Prigodnu homiliju izrekao je preč. Jozo Duspara koji nas je podsjetio na vrijeme stradanja Vukovara koje se reflektiralo i na život Hrvata i uopće katolika u Srbiji.

Možda bi Vukovarska tragedija, za neke iz ovih krajeva, izgledala kao  da je to što se dogodilo negdje „tamo“ ali nije. Mi Hrvati iz Srijema kao i drugi iz drugih krajeva Srbije smo vukovarsku tragediju doživljavali kao svoju jer smo puno toga mogli gledati i doživljavati kao manjina u velikom moru mržnje i izjednačavanja uzvika, histerije i likovanja poput mase koja je išla za Kristom vičući, galameći, uzvikujući: raspni ga, raspni ga…

On je dalje naglasio: Te rane Vukovara se i danas vide i osjete na mnogim poljima našeg življenja. I danas mnogi žive u strahu i mnoge riječi političara se važu  a često  pomišljamo da li bi ona mogla ponovno biti šibica za paljenje vatre jer svi mi koji smo proživjeli strahote rata, strahote mržnje, strahote tjeskobe, strahote kolona naših ljudi koji su bježali i sklanjali se na neka sigurnija mjesta, koji smo doživljavali poniženja, uvrede htjeli bi smo da neprestano čujemo onu dječiju pjesmu „samo da rata više ne bude…. Iz svega onoga što smo proživjeli a i onoga što nam govori Evanđelje mi se danas moramo boriti za istinu, jer u Evanđelju je rečeno da istina oslobađa. Danas tu istinu treba jasno reći i kazati mlađim generacijama jer trideset godina je dugo razdoblje koje ima svoj hod ima svoje trajanje ali i rađanje. Svi oni koji su rođeni 1991. godine su već očevi i majke i imaju odgovornost prenositi istinu drugoj generaciji. Zato treba jasna i snažna istina ispisana velikim slovima upravo da bi nas ona oslobađala da ne budemo taoci tame i beznađa već da budemo sinovi istine i svjetla.

Nadalje je naglasio da mi vjernici pokušavamo živjeti po Evanđelju, a ono nam daje primjer Kristovog opraštanja i života prema Isusovim uputama da ostanemo u ljubavi koja nam uvijek može biti put kako dalje živjeti  i koje nas poziva također da i mi opraštamo i da svoj život ovdje izgrađujemo  vrijednostima Evanđelja. Mi kao manjinska zajednica koji pripadamo velikoj zajednici Kristovoj Crkvi imamo svoje učiteljstvo kao i Evanđelje koje nam uvijek šalje poruku Krista koji je nosio križ nade. Nada daje smisao svima nama i poruku  s kojom idemo naprijed. Lijepo se danas sjetiti svih oni koji su branili Vukovar koji su nosili jasne znakove na svojim grudima – krunice i križeve. Ti znakovi su im davali snagu a ta snaga je utemeljena na Kristu našem Spasitelju!

Poruka pape Franje za 5. svetski dan siromaha (33. nedjelja kroz godinu, 14. novembra 2021.)

1. »Siromahâ svagda imate uza se« (Mk 14, 7). Isus je te riječi izgovorio nekoliko dana prije Pashe, dok je blagovao u Betaniji, u kući nekog Šimuna zvanog “Gubavac”. Kako izvješćuje evanđelist, u prostoriju gdje se blagovalo ušla je neka žena držeći u rukama alabastrenu posudu punu dragocjene pomasti, kojom je Isusa polila po glavi. Ova je gesta izazvala veliko zaprepaštenje i pobudila dvije različite reakcije. 

Prva je reakcija ogorčenost nekih prisutnih, uključujući i učenike, koji, s obzirom na cijenu pomasti – oko 300 denara, što odgovara godišnjoj plaći jednog radnika – misle da je bilo bolje prodati je i novac dati siromasima. Prema Ivanovu Evanđelju, Juda se našao tumačiti taj stav: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?«. Evanđelist napominje: »To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo« (12, 5-6). Nije slučajno da ta teška kritika dolazi iz usta izdajice: to je dokaz da oni koji nemaju osjećaja za siromahe izdaju Isusovo učenje i ne mogu biti njegovim učenicima. Podsjećamo u vezi s tim na snažne Origenove riječi: »Judi je naizgled stalo do siromaha […]. Ako još uvijek ima netko tko upravlja crkvenom riznicom i govori u korist siromahâ kako to čini Juda, a zatim grabi sebi ono što se u nju stavlja, doživjet će istu Judinu sudbinu« (Tumačenje Matejeva Evanđelja, 11, 9).

Drugo tumačenje daje sâm Isus i ono omogućuje shvatiti duboko značenje geste koju čini ta žena. On kaže: »Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni« (Mk 14, 6). Isus zna da će uskoro umrijeti i u toj gesti vidi pomazanje njegova tijela unaprijed, prije polaganja u grob. Taj pogled u budućnost potpuno je neočekivan za sustolnike. Isus ih podsjeća da je On sâm prvi siromah, najveći od svih siromaha, jer predstavlja sve njih zajedno. Upravo u ime siromašnih, usamljenih, marginaliziranih i diskriminiranih Sin Božji prihvaća gestu te žene. Svojom ženskom osjetljivošću ona pokazuje da je jedina koja razumije Gospodinovo duševno stanje. S tom bezimenom ženom – koja je možda stoga predodređena da predstavlja sve one žene tijekom stoljeća čiji se glas neće čuti i koje će biti žrtve nasilja – započinje značajna prisutnost ženâ koje sudjeluju u vrhuncu Kristova života: njegovu raspeću, smrti, ukopu i njegovu ukazanju kao Uskrsloga. Žene, koje su tako često diskriminirane i kojima je teško doći do odgovornih položaja, na stranicama Evanđelja su, naprotiv, protagonistice u povijesti objave. Rječite su zaključne Isusove riječi koje tu ženu povezuju s velikim poslanjem evangelizacije: »Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen« (Mk 14, 9).

2. Ova snažna “empatija” između Isusa i žene i način na koji On tumači njezino pomazanje, koje je u silnoj opreci sa snebivanjem Jude i ostalih, otvaraju širom vrata plodnom promišljanju o neraskidivoj vezi između Isusa, siromahâ i propovijedanja evanđelja. Lice Boga koje On objavljuje je, naime, lice Oca koji je na strani siromahâ, Oca koji je blizak siromasima. Cjelokupno Isusovo djelovanje potvrđuje da siromaštvo nije plod zle kobi, nego konkretan znak njegove prisutnosti među nama. Ne nalazimo ga kad i gdje želimo, već ga prepoznajemo u životima siromašnih, u njihovim patnjama i oskudicama i, u kadikad neljudskim, uvjetima u kojima su prisiljeni živjeti. Neću se umoriti ponavljati da su siromašni istinski evangelizatori jer su oni prvi bili evangelizirani i pozvani biti dionicima Gospodinova blaženstva i njegova Kraljevstva (usp. Mt 5, 3).

Siromasi, koji žive u različitim prilikama i na svim meridijanima, evangeliziraju nas jer nam omogućuju da na uvijek nov način otkrivamo najizvornije crte Očeva lica. »Oni nas mogu mnogo toga naučiti. Osim što imaju dioništvo u onom sensus fidei, oni također preko vlastitih patnji poznaju Krista patnika. Prijeko je potrebno da svi dopustimo da nas oni evangeliziraju. Nova je evangelizacija poziv na upoznavanje spasenjske snage koja je na djelu u njihovim životima i da ih Crkva stavi u središte svoga puta. Pozvani smo otkriti Krista u njima, posuditi im naš glas u njihovim traženjima, ali također biti njihovi prijatelji, slušati ih, razumjeti i prihvatiti tajanstvenu mudrost koju Bog želi preko njih podijeliti s nama. Naša se zauzetost ne sastoji isključivo u djelima ili planovima promicanja i pomoći; ono što Duh pokreće nije prekomjerni aktivizam, već prije svega pozornost prema drugom za kojeg se u stanovitom smislu smatra da je jedno s nama. Ta pozornost puna ljubavi je početak prave brige za njegovu osobu i, polazeći od nje, želim stvarno tražiti njegovo dobro« (apost. pob. Evangelii gaudium, 198-199).

3. Isus ne samo da je na strani siromašnih, već s njima dijeli istu sudbinu. To je snažna poruka i za njegove učenike svih vremena. Isusove riječi “siromahâ svagda imate uza se” znače također ovo: njihova prisutnost među nama je stalna, ali to ne smije dovesti do toga da se na to naviknemo tako da postanemo na to ravnodušni, već nas mora navesti na bezuvjetno dijeljenje života koje nam nije dopušteno prebacivati na druge. Siromašni nisu “autsajderi” u zajednici, već su braća i sestre s kojima se dijeli patnja kako bi se ublažilo njihovu nevoljnost i marginaliziranost, vratilo im se izgubljeno dostojanstvo i zajamčilo potrebnu socijalnu uključenost. Poznato je, uostalom, da svako dobro djelo pretpostavlja dobročinitelja i primatelja dobročinstva, dok dijeljenje s drugima rađa bratstvo. Milostinja je nešto što se čini s vremena na vrijeme, dok je dijeljenje trajno. Ova prva riskira da zadovolji one koji je daju i ponizi one koji je primaju; ovo potonje, pak, jača solidarnost i stvara nužne pretpostavke za postizanje pravde. Riječju, vjernici, kad žele osobno vidjeti Isusa i dotaći ga se rukom, znaju kome se uteći: siromašni su sakrament Krista, predstavljaju njegovu osobu i upućuju na nj.

Imamo mnogo primjera svetaca i svetica koji su dijeljenje sa siromašnima učinili svojim planom života. Tu mislim, između ostalih, na oca Damiana de Veustera, svetog apostola gubavaca. On je s velikom velikodušnošću odgovorio na poziv da ode na otok Molokai, koji je pretvoren u geto u koji su smjeli samo gubavci, da živi i umre s njima. Zasukao je rukave i dao sve od sebe da živote tih siromašnih bolesnika i marginaliziranih, koji su grcali u najvećoj bijedi, učini vrijednim življenja. Postao je liječnik i bolničar ujedno, ne mareći za opasnosti s kojima se suočavao i u toj “koloniji smrti”, kako se nazivalo taj otok, donio je svjetlo ljubavi. I sam je obolio od gube, što je jasan znak punog zajedništva s braćom i sestrama za koje je dao svoj život. Njegovo je svjedočanstvo veoma aktualno i u naše dane obilježene pandemijom koronavirusa: Božja milost zasigurno djeluje u srcima mnogih koji se samozatajno razdaju za najsiromašnije dijeleći konkretno i stvarno sve s njima.

4. Trebamo, dakle, s punim uvjerenjem prigrliti Gospodinov poziv: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1, 15). To se obraćenje, prije svega, sastoji u tome da otvorimo svoja srca i prepoznamo mnoge oblike siromaštva te vidljivo pokazujemo Božje kraljevstvo načinom života koji je u skladu s vjerom koju ispovijedamo. Na siromašne se često gleda kao na one koji su odvojeni od nas, kao na kategoriju koja zahtijeva posebnu dobrotvornu službu. Slijediti Isusa, u tome pogledu, zahtijeva promjenu mentaliteta, odnosno prihvaćanje izazova sudjelovanja i dijeljenja. Postati njegovim učenicima znači odlučiti ne gomilati blaga na zemlji koja pružaju iluziju sigurnosti u krhkoj i prolaznoj stvarnosti. To, naprotiv, znači spremnost osloboditi se svakoga ropstva koje priječi postizanje istinske sreće i blagoslova, kako bi se prepoznalo ono trajno, što nitko i ništa ne može uništiti (usp. Mt 6,19-20).

Isusovo učenje i ovdje ide protiv struje, jer obećava ono što samo oči vjere mogu s potpunom sigurnošću vidjeti i iskusiti: »I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti« (Mt 19, 29). Ako ne odlučimo postati siromašni prolaznim bogatstvom, svjetovnom moći i ispraznom slavom, nikada nećemo moći darivati svoj život iz ljubavi; život će nam biti sav nekako rascjepkan, pun dobrih namjera, ali neučinkovit u preobrazbi svijeta. Riječ je, dakle, o tome da se odlučno otvorimo Kristovoj milosti, koja nas može učiniti svjedocima njegove bezgranične ljubavi i vratiti vjerodostojnost našoj prisutnosti u svijetu.

5. Kristovo evanđelje poziva nas da posvećujemo posebnu brigu siromašnima i traži da prepoznamo razne, pa i premnoge oblike moralnog i socijalnog poremećaja koji neprestano rađaju nove oblike siromaštva. Čini se da se sve više probija shvaćanje prema kojem siromašni ne samo da su krivi za svoje siromaštvo, nego predstavljaju nepodnošljiv teret gospodarskom sustavu koji u središte stavlja interes nekolicine privilegiranih skupina. Tržište koje ne mari za etička načela ili im pristupa selektivno stvara neljudske uvjete koji negativno utječu na ljude koji već žive u teškim uvjetima. Tako svjedočimo pojavljivanju novih zamki siromaštva i isključenosti koje stvaraju beskrupulozni ekonomski i financijski akteri, lišeni osjećaja za čovjeka i društvene odgovornosti.

Prošle se godine svemu tome pridružila nova pošast zbog kojeg se broj siromašnih dodatno povećao, a to je pandemija. Ona i dalje kuca na vrata milijuna ljudi, pa čak i kad sa sobom ne nosi patnju i smrt, ona donosi siromaštvo. Broj siromašnih raste preko svake mjere, a, nažalost, narednih mjeseci njihov će se broj još više povećati. Neke zemlje trpe vrlo teške posljedice pandemije, tako da najugroženiji nemaju ni ono osnovno za život. Dugi redovi pred pučkim kuhinjama vidljiv su pokazatelj toga pogoršanja. Briga za druge nalaže nam da pronađemo primjerenija rješenja za borbu protiv virusa na globalnoj razini, ne vodeći se u tome plitkim interesima. Posebno je prijeko potrebno pružiti konkretne odgovore onima koji trpe posljedice nezaposlenosti, koja dramatično pogađa mnoge očeve, žene i mlade. Društvena solidarnost i velikodušnost, za koju su se, hvala Bogu, mnogi pokazali spremnima, zajedno s dalekovidnim projektima usmjerenim na promicanje čovjeka, daju i davat će vrlo važan doprinos u ovome teškom času.

6. Ostaje, međutim, otvoreno jedno pitanje, koje nipošto nije samorazumljivo: kako dati opipljiv odgovor milijunima siromašnih koji često nailaze na ravnodušnost, pa čak i izazivaju nelagodu kod drugih? Kojim putem pravde valja ići kako bi se društvene nejednakosti moglo prevladati i vratiti ljudsko dostojanstvo, koje se tako često gazi? Individualistički način života je sudionik u nastajanju siromaštva i često na siromašne svaljuje svu odgovornost za njihovo stanje. Ali siromaštvo nije plod slijepe sudbine, ono je posljedica egoizma. Zato je od ključne važnosti pokrenuti razvojne procese u kojima će se vrednovati sposobnosti sviju, tako da komplementarnost kompetencijâ i različitost ulogâ dovede do otkrivanja zajedničkog resursa sudjelovanja. Mnogo je siromaštava “bogatih” koja bi se dalo izliječiti bogatstvom “siromašnih”, samo kad bi se oni susreli i upoznali! Nitko nije toliko siromašan da ne može dati nešto od sebe drugome i od njega zauzvrat primiti. Siromašni ne mogu biti samo primatelji; mora ih se dovesti u položaj da mogu dati, jer jako dobro znaju kako uzvratiti. Koliki je samo primjera dijeljenja pred našim očima! Siromašni nas često uče solidarnosti i dijeljenju. Oni su, istina, ljudi kojima nešto nedostaje, često nemaju mnogo toga, pa čak i ono što im je prijeko potrebno, ali nisu bez svega, jer čuvaju dostojanstvo Božje djece koje im nitko i ništa ne može oduzeti.

7. Zato je potreban drugačiji pristup siromaštvu. To je izazov kojem bi vlade i svjetske institucije trebale pristupati dalekovidnim socijalnim modelom koji može odgovoriti na nove oblike siromaštva koji se javljaju u svijetu i koji će imati presudan utjecaj na desetljeća koja dolaze. Ako se siromašne marginalizira, kao da su sami krivi za stanje u kojem se nalaze, tada sama ideja demokracije zapada u krizu, a svaka socijalna politika osuđena je na neuspjeh. S velikom bismo poniznošću trebali priznati da smo često prave neznalice kad je riječ o siromasima. O njima se govori apstraktno, sve se svodi na statistike i ponekim se dokumentarnim filmom pokušava dirnuti srca ljudi. Siromaštvo bi, naprotiv, trebalo potaknuti kreativno planiranje projekata koje omogućuje veću učinkovitu slobodu kojom se svaka osoba može ostvariti u svome životu zahvaljujući vlastitim sposobnostima. Iluzija koje se svakako treba kloniti jest ta da mislimo da posjedovanje novca omogućuje čovjeku da bude slobodan i povećava njegovu slobodu. Učinkovito služenje siromašnima potiče na djelovanje i omogućuje pronalaženje najprikladnijih načina da se dovede u bolji položaj i unaprijedi taj dio čovječanstva koji je prečesto bezimen i bez glasa, ali na kojem je utisnuto lice Spasitelja koji moli za pomoć.

8. »Siromahâ svagda imate uza se« (Mk 14,7). To je poziv da se nikada ne propusti priliku činiti dobro kad se ona ukaže. U pozadini možemo nazrijeti drevnu biblijsku zapovijed: »Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće […], ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje. […] Daj mu rado, a ne da ti srce bude zlovoljno kad mu daješ, jer će te zbog toga blagoslivljati Jahve, Bog tvoj, u svakom poslu tvome i u svakom pothvatu ruku tvojih. [Jer] siromaha nikad neće nestati iz zemlje« (Pnz 15, 7-8, 10-11). Apostol Pavao u istom duhu poziva kršćane iz zajednicâ koje je osnovao da priskoče u pomoć siromašnima iz prve zajednice u Jeruzalemu i da to čine »ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja« (2 Kor 9, 7). Nije riječ o umirivanju vlastite savjesti davanjem nekog milodara, već o suprotstavljanju kulturi ravnodušnosti i nepravde kojom se ljudi često postavljaju prema siromasima.

U vezi s tim dobro je prisjetiti se također riječi sv. Ivana Zlatoustog: »Oni koji su velikodušni ne smiju tražiti od siromahâ da im polažu račun za svoje ponašanje, nego samo poboljšati njihovo stanje siromaštva i zadovoljiti njihove potrebe. Siromah imaju samo jednu obranu: svoje siromaštvo i stanje potrebe u kojem se nalazi. Ne pitajte ga ni za što drugo. Pa bio on najveći zlotvor na svijetu, a nema hrane koju treba, oslobodimo ga gladi. […] Milosrdan je čovjek lúka potrebitih: lúka prima i oslobađa sve brodolomce opasnosti, bili oni zlotvori ili dobri ljudi ili koji god drugi, lúka im pruža zaštitu i utočište. Tako i ti, dakle, kada vidiš u svijetu čovjeka koji je doživio brodolom siromaštva, ne osuđuj, ne traži da polaže račun za svoje ponašanje, nego ga izbavi od nevolje koja ga je snašla« (Razgovor o siromašnom Lazaru, II, 5).

9. Od presudne je važnosti da poraste osjetljivost ljudi kako bi se razumjelo potrebe siromašnih, koje se, jednako kao i životni uvjeti, neprestano mijenjaju. Danas su, naime, u ekonomski razvijenijim dijelovima svijeta ljudi manje spremni nego u prošlosti boriti se protiv siromaštva. Stanje relativnog blagostanja na koje su se navikli otežava prihvaćanje žrtvi i odricanja. Čovjek je spreman na sve samo da mu se ne oduzme ono što je lako stekao. Tako se upada u razne oblike pritajene mržnje, grčevite razdražljivosti i zahtjeva koji dovode do straha i tjeskobe, a u nekim slučajevima i nasilja. To nije kriterij na kojem treba graditi budućnost; štoviše, to su također oblici siromaštva od kojih ne smijemo skretati svoj pogled. Moramo biti otvoreni za čitanje znakova vremena koji od nas traže da pronađemo nove načine da budemo evangelizatori u suvremenom svijetu. Izravna pomoć kojom se izlazi ususret potrebama siromašnih ne smije nas spriječiti da budemo dalekovidni u odjelotvorivanju novih znakova kršćanske ljubavi i milosrđa, kao odgovor na nove oblike siromaštva koje čovječanstvo danas doživljava.

Nadam se da će Svjetski dan siromaha, koji obilježavamo peti puta, sve snažnije zaživjeti u našim mjesnim Crkvama i prerasti u pokret evangelizacije u kojem će se susretati siromašne ponajprije tamo gdje se nalaze. Ne smijemo čekati da oni pokucaju na naša vrata, nego mi moramo pohitati njima u njihovim vlastitim domovima, u bolnicama i staračkim domovima, na ulicama i u mračnim zakutcima gdje se ponekad skrivaju, u skloništima i prihvatnim centrima… Važno je razumjeti kako se osjećaju, kroz što prolaze i kakve želje nose u svome srcu. Neka potresne riječi don Prima Matzzolarija postanu naše vlastite: »Ne pitajte me, molim vas, postoje li siromasi, tko su i koliko ih je, jer se bojim da takva pitanja služe tome da odvrate pažnju ili predstavljaju izgovor za izbjegavanje jasnog zova savjesti i srca. […] Ja nikada nisam brojao siromašne, jer se ne mogu nabrojati: siromahe se grli, a ne broji« (“Adesso” br. 7, 15. aprila 1949.). Siromasi su među nama. Kako bi to bilo evanđeoski kad bismo s punom istinom mogli reći: i mi smo siromašni, jer ćemo ih samo tako moći zbiljski prepoznati i učiniti dijelom našega života i oruđem spasenja.

Tumačenje grba imenovanoga srijemskog biskupa koadjutora Fabijana Svaline.

Plavi štit u središtu grba podijeljen je srebrnim poljem, u dva dijela: u gornji je smješten zlatan Kristov monogram, a u donji zlatna šestokraka zvijezda iznad tri valovite srebrne niti. Iza štita je zlatan pastoralni križ nadvišen zelenim galerom s po šest zelenih kićanki sa svake strane kao znak biskupske službe. U dnu, na bijeloj vrpci/traci, ispisano je zlatnom bojom geslo: „Super omnia caritas“ – „Iznad svega ljubav“ (usp. Kol 3,14).

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Tu ljubav, koja se daje dokraja za čovjeka, prepoznajemo u osobi Isusa Krista. Stoga se u gornjem, plavom polju štita (simbol Kraljevstva nebeskog i mira), nalazi zlatan Kristov monogram (Χριστος – Hristos). Zlatna boja simbol je dragocjenosti, a najveću dragocjenost koju biskup može pružiti svijetu u svom pastirskom djelovanju jest osoba Isusa Krista: „Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem“ (usp. Dj 3,3).

Ljubav je i „sveza savršenstva“ (Kol 3,14b), što je na grbu prikazano središnjim srebrnim poljem, koje označava čistoću i čvrstoću ljubavi, koja poput mosta, na koji oblikom upućuje, povezuje ljude omogućujući im susret, prepoznavanje, zajedništvo, bratstvo Božjih stvorenja. U središtu ponovno nalazimo Krista, „zaglavni kamen“, u kojem je „sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu“ (Ef 2,20).

U trećem, donjem plavom polju, simbolu sigurnosti i povjerenja, smještena su dva simbola: šestokraka zvijezda i tri valovite srebrne niti. Zvijezda je simbol Blažene Djevice Marije, koju u uzburkanostima ovoga svijeta prepoznajemo kao Zvijezdu Mora te koja nas uvijek svojim primjerom potiče da se spominjemo „Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova“ (2 Tim 2,8). Time zvijezda upućuje i na Josipa, „muža Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist“ (Χριστος – Hristos) (usp. Mt 1,16) i u čijoj je Godini biskup imenovan i posvećen. Također, zvijezda upućuje i na biskupovu zavičajnu Slavoniju, u kojoj je zaređen i djelovao kao prezbiter. Tri srebrne valovite niti simbol su triju rijeka Srijemske biskupije: Bosuta, Dunava i Save, koje natapaju plodnu zemlju na koju je bačeno sjeme evanđelja. Čovjek „spavao ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste“ (Mk 4,27) hranjeno ljubavlju, Caritasom, koji je vrhunski zakon Božjega kraljevstva.

Zlatni križ, koji se nalazi u pozadini štita, simbol je službe dijecezanskog biskupa ali i sebedajne požrtvovne ljubavi, koja se najsavršenije očitovala na drvu križa.

Budući da je biskup u biskupski zbor uvršten u vrijeme pontifikata pape Franje te da bi posvjedočio zajedništvo s njime i s Apostolskom Stolicom, biskupsko geslo „Super omnia caritas“ – „Iznad svega ljubav“ ispisano je na vrpci jednakoj onoj na grbu pape Franje.

Vest preuzeta sa https://ika.hkm.hr

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) – U četvrtak, 7. listopada 2021., u prostorijama rimokatoličke župe Sveti Dimitrije, đakon i  mučenik, točno u 12.00 sati započela je molitva Anđeo Gospodnji koju je predmolio msgr. Đuro Gašparović, srijemski biskup, u zajedništvu sa svećenicima koji su na službi u Srijemskoj biskupiji. Nakon molitve, msgr. Đuro Gašparović je pročitao proglas o proglašenju mons. Fabijana Svaline za biskupa koadjutora s posebnim ovlastima u Srijemskoj biskupiji, kako je priopćila Apostolska Nuncijatura u Republici Srbiji.

Apostolska nuncijatura u Republici Srbiji ima čast obavijestiti Vas da je Sveti Otac Franjo imenovao biskupom koadjutorom s posebnim ovlastima u Srijemskoj biskupiji vlč. mons. Fabijana Svalinu, svećenika Đakovačko–osječke nadbiskupije.

Vijest o imenovanjima objavljena je u Srijemskoj biskupiji, u Srijemskoj Mitrovici, 7. listopada 2021. godine u 12.00 sati. Istovremeno je imenovanje objavljeno u Rimu, u Apostolskoj Nuncijaturi u Hrvatskoj i u Đakovačko–osječkoj nadbiskupiji.

• 

• 

Objavu i obraćanje biskupa Đure Gašparovića donosimo u cijelosti.

Draga braćo svećenici – župnic, dragi Kristovi vjernici laici Srijemske biskupije!

Božja Providnost je, nakon nekoliko prijašnjih imenovanja, ponovno pogledala na prezbiterij Đakovačko-osječke nadbiskupije kako bi izabrala Pastira za jednu partikularnu Crkvu u Srijemu. Čast mi je i radostan sam što vam mogu objaviti da je danas, 7. listopada 2021. godine, na spomendan Blažene Djevice Marije od Krunice, papa Franjo imenovao svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Fabijana Svalinu biskupom koadjutorom Srijemske biskupije s posebnim ovlastima. Ovu vijest je priopćila Apostolska Nuncijatura u Beogradu.

Novi biskup Fabijan nije danas ovdje s nama, ali mi smo duhom i molitvom uz njega u Apostolskoj Nuncijaturi u Zagrebu i povezani s Đakovačko-osječkom nadbiskupijom u Đakovu gdje se ovoga trenutka objavljuje ovo imenovanje. Zahvaljujemo Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji što je darovala sufraganskoj biskupiji svećenika za biskupa koadjutora.

Danas se  imenovanju mons. Fabijana za biskupa koadjutora Srijemske biskupije sa posebnim ovlastima raduje cijeli prezbiterij naše mjesne Crkve. Posebno se danas raduje naša biskupija i zvone zvona ove naše katedrale, drevna biskupija, bogate kulturom, tradicijom i običajima. Zahvalna je Papi i Đakovačko-osječka crkvena pokrajina kao i Biskupska konferencija Svetog Ćirila i Metoda.

Dragom mons. Fabijanu čestitam u ime svećenika, redovnika, sestara redovnica i Kristovih vjernika laika na ovom imenovanju jer je ono znak povjerenja Crkve i Pape Franje prema njemu. Sveti je Otac prepoznao u njemu revnog Kristova radnika u Božjem vinogradu pa ga je našao doličnim za nove zadaće u Crkvi. Njegovo pastoralno iskustvo koje je stjecao kao svećenik na mnogim područjima djelovanja u Crkvi dolazi sada do novog izražaja u Srijemskoj biskupiji. Uvjeren sam da će svojim svećeničkim iskustvom, otvorenošću i neposrednošću znati biti otac i brat svećenicima, redovniku, redovnicama i svim ljudima dobre volje u Srijemskoj biskupiji zajedno sa mnom, dijecezanskim biskupom. Uvjeren sam i želim da bude snažan i ustrajan u posvećivanju Naroda Božjega, u naviještanju radosne vijesti i u našem zajedničkom upravljanju Srijemskom biskupijom.

Biskupu Fabijanu želimo dobrodošlicu i molimo da svaki njegov korak i pothvat u ovoj biskupiji bude blagoslovljen, a Isus Krist, jedini pravi i dobri Pastir, neka mu u njegovom služenju ovoj partikularnoj Crkvi bude uzorom!

Pratio ga zagovor Blažene Djevice Marije, sv. Dimitrija, đakona i mučenika, zaštitnika Srijemske biskupije, katedrale i župe Srijemske Mitrovice i svih svetih Srijemskih mučenika.

Nakon službene objave i govora msgr. Đure Gašparovića, svi okupljeni zapjevali su svečanu pjesmu Tebe Boga hvalimo izrazivši tako radost poradi objave i imenovanja msgr. Fabijana Svaline za novoga biskupa koadjutora s posebnim ovlastima u Srijemskoj biskupiji.

Na koncu su se svi okupljeni zadržali u ugodnom druženju i kratkoj okrjepi.

Životopis mons. Fabijan Svalina

Mons. Fabijan Svalina rođen je 7. studenoga 1971. godine u Đakovu od oca Mirka i majke Lucije rođ. Poljičak. Djetinstvo i osnovno školovanje završio je u Satnici Đakovačkoj. Srednju školu, Bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovni fakultet pohađao je u Đakovu, te je 1997. godine diplomirao. Za svećenika Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije zaređen je 29. lipnja 1997. godine u katedrali – manjoj bazilici sv. Petra u Đakovu.

Nakon ređenja obnašao je pastoralnu službu župnog vikara u Župi Uzvišenja sv. Križa u Osijeku – Retfala, potom od 1998. do 2004. odgojitelj – prefekt u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Od 2004. do 2010. godine obnašao je u Đakovu službe tajnika Biskupskog ordinarijata, kancelara Nadbiskupskog ordinarijata i voditelja nadbiskupijskog Tiskovnog ureda. U više mandata bio je član Prezbiterskoga vijeća i član Zbora savjetnika.

Na Izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije (HBK)  u Zagrebu 25. siječnja 2010. izabran je za zamjenika generalnog tajnika HBK. Na toj službi bio je do siječnja 2017. godine.

U srpnju 2010. Imenovan je za v.d. ravnatelja Hrvatskog Caritasa, a potom, 2012. godine, i ravnateljem te ustanove HBK na čijem je čelu i danas.

Početkom 2011. godine imenovan je u Odbor HBK za organizaciju dolaska Svetoga Oca Benedikta XVI. u Hrvatsku te mu je, između ostalog, povjerena koordinacija susreta Svetog Oca s predstavnicima civilnog društva, akademske zajednice, kulture, poduzetnika, diplomatskog zbora i s poglavarima vjerskih zajednica u Hrvatskom narodnom kazalištu. 2011. godine imenovan je članom – supredsjedateljem Mješovitog povjerenstva Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije za izradu popisa oduzete imovine Katoličkoj Crkvi za vrijeme komunističke vladavine.

Odlukom hrvatskih biskupa od 2017. godine postaje ravnateljem Hrvatske katoličke mreže (HKM) u koju je integriran Hrvatski katolički radio, Informativna katolička agencija, novi mediji i mrežna stranica HKM-a.

Hrvatski Caritas vodi u vrijeme nekoliko velikih nacionalnih žurnih projekata pomoći stradalima od prirodnih nepogoda i kriza izazvanih ljudskim faktorom; tako 2014. godine inicira pomoć stradalom stanovništvu od poplava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji; 2015. mobilizira mrežu Caritasa za  pomoć u migrantskoj krizi, a 2020. godine nakon razornih potresa u Zagrebu i na Banovini aktivno provodi projekte HBK stambenom i socijalnom u zbrinjavanju stanovništva. 2021. godine inicijator je pregovora s predstavnicima Vlade Republike Hrvatske o provedbenom ugovoru za Hrvatski Caritas i dijecezanske Caritase.

Kapelanom Njegove Svetost imenovan je 30. travnja 2012.

Video sa objave možete pogledati ovdje.

Tekst: Tiskovni ured Srijemske biskupije

Fotografije: Tiskovni ured Srijemske biskupije/Dario Zürchauer/Marin Škarica

U župnoj pastoralnoj dvorani je u nedjelju 3. oktobra, u organizaciji Zajednice Hrvata Zemuna Ilija Okrugić, održan solistički koncert tradicionalne muzike dua „Zona graciozo“ pod nazivom „Muzika u večnosti“ – violina Ana-Marija Vučić i klavirska pratnja Sanja Knežević Gavrilović.

Ana-Marija Vučić rođena je 1986. godine, Glazbeno obrazovanje je stekla na Fakultetu muzičke umetnosti u klasi Fern Rašković, kao diplomac postaje aktivni član simfonijskog orkestra RTS, te je nastupala sa najeminentnijim dirgentima i glazbenicima kao solista i član nekoliko kamernih orkestara. Radi kao pedagog u glazbenoj školi. Sanja Knežević Gavrilović rođena je 1985. godine, muzičko obrazovanje takođe je stekla na Fakultetu muzičke umetnosi u klasi Lidije Stanković. Dobitnica je brojnih nagrada u zemlji i inostranstvu od kojih se ističe prva nagrada na međunarodnom takmičenju „Pietra Ligure“ u Italiji 2001. godine, bavi se kamernom muzikom, sarađuje sa dečijim zborom kulturnog centra Beograda i radi kao glazbeni saradnik u glazbenoj školi.

Solistkinje su izvele djela Koste Manojlovića, Petra Nikolića Dušana Radića, Dvoržakovu humoresku, Leklerovu sonatu, treći violinski koncert u G-molu Fridriha Zajca i splet rumunskih narodnih igara Bele Bartoka.

Uz ljubitelje ozbiljne glazbe koncertu su nazočili i predstavnik veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu  gospodin Stjepan Glas i predstavnik Hrvatskog nacionalnog Vijeća gospodin Lazar Cvijin.

Pokrovitelji koncerta su Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatsko nacionalno vijeće.

Zemun ( TU ). U Nedjelju 19.09 u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu, održana je svečana Sveta Misa povodom proslave 300 godina od obnove župe Zemun. Euharijistijko slavlje je predvodio mons Đura Gašparović,  srijemski biskup u koncelabraciji sa mons Đurom Hranićem, nadbiskupom  i metropolitom Đakovačko-osiječke nadbiskupije i Mons. Ivanom Ćurićem, pomoćnim biskupom Đakovačko osiječke nadbiskupije,  mons. Ilijom Janjićem, Kotorskim biskupom u miru kao i sa domaćinom preč. Jozom Dusparom u zajedništvu sa drugim svećenicima. Svečanoj Misi je prisustvovao i tajnik Apostolske Nuncijature u Beogradu, mons. Simon Piter.

• 

• 

• 

Mons Đuro Gašparović je usvojoj homiliji naglasio: „Neka nam ovo prisjećanje na tristo godina nazočnosti župe i Blažene Djevice Marije na nebo uznesene u župi i tri vijeka djelovanja župe u Zemunu, bude prigoda i povod zahvaliti Bogu i Blaženoj Djevici Mariji na blagodati što smo postali sinovima crkve za koju je Isus želio da bude „zajednica braće i sestara“ (Mt 23,8), zajednica molitve i euharistije, te zajednica dobara i međusobne ljubavi. U tom vidu važna je župna zajednica vjernika na čelu sa župnikom, s teritorijem i župnom crkvom – maticom gdje primamo sakramente, a ona biva našim stajalištem, obiteljskim domom i duhovnim svetištem. Župa je prikladno sredstvo spasenja u kojem vjernici rastu u vjeri i kreposti kao svjesni i odgovorni članovi.“

U nastavku svoje homilije biskup Gašparović je istakao:

„Samo onaj tko je sposoban da se stavi u > službu< svih, smatrajući  druge u svemu boljima od sebe i po pameti, dobroti, uljudnosti i sposobnosti, taj je dostojan da bude na prvom mjestu. Vlast ne smije biti sredstvo postizanja svojih osobnih interesa niti zadovoljavanje svojih vlastitih ambicija, nego   >raspeće na križ< radi dobra drugih u službi braći ljudima. Sam Isus Krist je svoju >kraljevsku vlast< postigao umirući na drvetu križu za sve ljude.“

Svetoj misi nazočili su pravoslavni svećenici: Otac Branko Zelen, Otac Rade Jović i Otac Ilarion Đurica, zatim evangelički slovački svećenik iz Stare Pazove Igor Feldi. Od civilnih predstavnika  na ovom slavlju, bili su prisutni predstavnici Općine Zemun g. Đorđe Dukić i g Stanislav Glumac, članovi vijeća općine, Gavrilo Grban, predstavnik Ministarstva Pravde, uprave za saradnju s crkvama i verskim zajednicama, zatim Hrvatski Veleposlanik Hidajet Biščević zajedno sa svojim suradnicima, ispred hrvatskog nacionalnog vijeća bio je prisutan Darko Baštovanović i Katarina Čeliković ispred zavoda za kulturu vojvođanskih hrvata.  Također su prisustvovali i Nenad Prokić, savetnik za humanitarna pitanja u Ambasadi Suverenog malteškog Reda u Beogradu, Karin Traunmüller, zamjenica ambasadora Republike Austrije u Beogradu. Nazočni su bili i predstavnici hrvatskih udruga u Beogradu i Zemunu, Katica Naglić upraviteljica fondacije  Antun Gustav Matoš, Mato Princip, predsjednik upravnog odbora iste fondacije u Beogradu, kao i Branko Kajić ispred Zajednice Hrvata Zemun. 

U zahvalnom  govoru, preč Jozo Duspara je rekao: „Radosni smo danas zbog ove proslave 300 godina naše župe. Veliki je to značajan dan. Davno je bila 1721 godina koju smatramo kao godinu kada je ova župa u Zemunu poslije odlaska Turaka počela egzistirati. Netko bi možda rekao pa što? Ima puno proslava i godišnjica koje su važne u raznim segmentima života pa ih ljudi ne slave niti ih se često spominju.

• 

• 

• 

• 

Međutim vrijeme kada je ova župa osnovana ili obnovljena bilo je rađanje župe iz pepela, bilo je početak pastoralne aktivnosti koju su ovdje započeli kao misionari Franjevci Kapucini. Od te godine u ovoj župi se redovito vode matice kojih do sada ima osamnaest samo krštenih a gdje su ostale. Našu najstariju knjigu danas čuva arhiv grada Beograda i s njome se često hvale da posjeduju upravo nju kao najstariji dokument.

Kroz povijest ove slavne župe smijenjivali su se mnogi svećenici koji su ostavljali pečat svoj kao i njihovih vjernika i kao potvrde generacija koji su izgrađivali ovu župu.  Župa Zemun je ostavila veoma važan pečat ovome gradu.

     Danas se želim sa zahvalnošću sjetiti svojih predčasnika, jedan od njih je Adam Butner koji je uveo u župu redovitu pashu. Za potrebe svojih vjernika napisao je Njemačko- Turski riječnik koji se srećom i danas čuva. Tu je Tomo Miklaušić graditelj crkve u vremenu od 1785-1795. Tu je i Alojzije Vincetić veoma ugledan svećenik za svoje doba, tu je Vilim Korajac pjesnik koji danas leži na našem groblju nažalost s polurazrušenim spomenikom. Ovdje je kao kapelan djelovao Ilija Okrugić,pjesnik i graditelj Tekijskog svetišta.Također s poštovanjem želim danas spomenuti se i trojice svojih predčasnika: Adama Žabarovića, Đuke Marića i Antuna Kolarevića. Svi su oni ugledni svećenici i svi su izuzetno doprinijeli razvoju župe a svaki je na poseban način odgovarao izazovima vremena u kojem su živjeli i djelovali. S poštovanjem se možemo sjetiti i mnogih laika,kulturnih radnika, veoma vrijednih koji su gradili i davali izgled našem gradu Zemunu s kojim se danas Zemunci ponose. Ova zajednica je iz svoje sredine u novije vrijeme  iznjedrila  četvoricu svećenika a jedan od njih je danas s nama Dr Nikola Škalabrin,profesor kojega na posebni način pozdravljam.

     Crkva u Zemunu  je imala i svoje rane posebno  nakon drugog svjetskog rata kada su mnogi nedužni Zemunci stradali iako nisu bili krivi nizašto. Također odlazak Njemačke zajednice iz Zemuna bio je za Crkvu u Zemunu veoma stresan što se osjeća i danas. Njihova crkva sv. Vendelina je porušena a njihova imovina nepravedno oduzeta.

     I ovo novije vrijeme najnovijeg rata devedesetih  je i te kako utjecalo na današnji izgled župe Zemun. Mnogi njeni pripadnici su morali napustiti svoje domove jer ili su protjerani ili su zbog straha sami  otišli.

No župa i danas živi i nadam se da će i u buduće živjeti. Kroz vrijeme moga djelovanja u ovoj župi nastojao sam na različite načine doprinositi da župa Zemun djeluje kao kohezioni faktor ovoga grada pazeći da izgrađujem kod svojih vjernika osjećaj pripadnosti narodu iz kojega potiču, da doprinose svojim radom i ponašanjem da miran  suživot u ovom gradu bude važan čimbenik našeg života zasnovan iz različitosti nacija,kultura i vjera. U tom kontekstu dugi niz godina proslavom dana državnosti republike Hrvatske kao i ekumenskim susretima zborova crkvenog pjevanja htio sam doprinijeti razumijevanju  i poručiti, imamo svoje različitosti ali sve to može doprinijeti ispravnom i boljem  shvaćanju da možemo i trebamo živjeti zajedno i doprinosti sa svojom različitosti napretku ovoga grada i ove države. U tom kontekstu sam  današnjoj proslavi izabrao moto u slijedećoj rečenici Evanđelja.“ I slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima da budu jedno kao što smo mi jedno…“

     Ulazeći u četvrto stoljeće djelovanja naše župe stoje pred nama veliki izazovi u daljnjem obnavljanju naše zajednice u aktivnostima koji će doprinijeti da ova zajednica raste. Danas sam veoma sretan što nas je posjetio Nadbiskup Đakovačko-Osječki Mons Dr Đuro Hranić, kao i pomoćni biskup Mons Ivan Ćurić koji su došli da zajedno s Mons.Ilijom Janjićem biskupom kotorskim u miru mojim prijateljem  i našim Srijemskim biskupom ordinarijem  Mons.Đurom Gašparovićem  podrže  našu zajednicu i  sve Vas dragi vjernici i prijatelji  oni žele  kao i ja osobno  da nastavimo svoj život i rad u duhu Ljubavi i mira te  poštujući sve ljude oko sebe. Hvala im za zajedništvo koje su nam priuštili a osobno smatram da  je njihov dolazak na ovu svečanost i meni čast i priznanje za mojih šesnaest godina rada i djelovanja u Zemunu.

Na kraju sv. Mise podijeljeni su darovi  dragim gostima  a tajnik nuncijature sv. Stolice u Beogradu je župniku i župi uručio posebno priznanje  dodijelivši plaketu priznanja upućenu od pape Franje   što je prihvaćeno s oduševljenjem.

Slavlje proslave tristo godina župe nastavljeno je u dvorištu druženjem  sa župljanima i gostima  a onda je sve preneseno i nastavljeno u restoranu” Stara carinarnica”u Zemunu.

Pod večerom se vjernicima se obratio Mons. Dr  Đuro Hranić nadbiskup Đakovačko Osječki koji se biranim riječima obratio župljanima i gostima čestitajuči im obljetnicu. On je rekao “ mi danas obilježavamo tristo godina ove župe  ne da bi se povlačili  u svoju slavnu prošlost i duboko korijenje nego  obilježavamo tristo godina da bi  iz te prošlosti kao i snažnog korijenja rasli u budućnost. i upravo vam to želim da možete rasti u budućnost.

Druga stvar koju želim istaknuti je da župna zajednica po svojoj naravi je kao fontana a na drugom Vatikanskom saboru je korištena slika da je župna zajednica poput seoskog zdenca na kojega dolaze svi piti  i tu na tom zdencu susreću živu vodu Isusa Krista. U Euharistiji susrećemo se i hranimo Kristovim tijelom i krvlju da bi smo doista mogli biti jedno da bismo bili braća i sestre. Taj zdenac dopušta da se k njemu dođe i približe i oni koji su tu i oni koji slučajno prolaze i oni koji traže ali to je mjesto koje je otvoreno za sve. Župna zajednica i danas mora biti mjesto koje je otvoreno za sve koji imaju  misionarsku dimenziju da Isusa Krista koji je izvor žive vode ponudi svakome. ….Papa Ivan Pavao II u svom pismu trećem milenijumu “kaže da je  župa  dom i škola zajedništva”Meni se čini da upravo to ostvaruje i ova zajednica ovdje u dijaspori. Da je ona dom i škola zajedništva  za vas mnoge koji tražite Isusa Krista  koji dolazite u župnu zajednicu i da tu  svatko smije biti osoba da dolazi sa svojim pitanjima da dolazi sa svojim osobnim problemima, sumnjama u vjeri ali da tu svatko smije biti ono što on jest, osoba sa svojim imenom i prezimenom  sa svojom povješću koja je tu prihvaćena koja je tu uistinu voljena itd. To su zadaće koje stoje i pred ovom župnom zajednicom.

On dalje nastavlja: Za nas kršćane vrijedi zajedništvo,ljubav. Mi jedni druge trebamo,mi smo svi izašli iz stabla koje se zove Isus Krist,svi se pojimo na istom zdencu koji je Isus Krist i što se više njemu približavamo što smo više jedno s njime u Euharistiji i po Euharistiji i mi postajemo jedno i zato u našim Ekumenskim nastojanjima  vazda izričemo želju da možemo svi zajedno slaviti Euharistiju i možemo svi blagovati s istoga Euharistiskog stola i na taj način očitovati naše puno zajedništvo. Dakle mi zajedno s ostalim  kršćanima s pravoslavnima,s Evangelicima i s drugim kršćanima  koji žive mi katolici mislimo da trebamo dijeliti iskustvo zajedništva i ljubavi  i biti dom i škola zajedništva. Svi skupa i na taj način po tome što se međusobno volimo  doživljavamo  kako jedni bez drugih smo u stvari siromašni mi time što smo otvoreni za druge dopuštamo  da nam drugi pomogne da imamo šire poglede i sagledavamo stvarnost cijelovitije  i  da možemo kroz to zajedništvo obogaćujući se međusobno i uprisutnjivati i svjedočiti Isusa.  

• 

• 

U subotu, 18. septembra, održan je još jedan u nizu događaja povodom proslave 300 godina župe. U dvorani pastoralnog centra  održano je tematsko predavanje iz povijesti župe. Prisutnoj publici svojim izlaganjima predstavili su se Tanja Grličić, profesor Nikola Škalabrin i velečasni Jozo Duspara.

Predavanje je otvorila Tanja Grličić sa temom povijesti župe od prvih dana do II svjetskog rata te ujedno ekspozeom najavila Monografiju crkve koja je u izradi već godinama unazad, priprema je gospođa Milica Spasić, a očekuje se da će izaći u toku sledeće godine. Osvrnula se na 1721. godinu i dolazak franjevaca kapucina, njihov rad, gradnju prve crkve, zatim na kasniju izgradnju sadašnje crkve. Mogli smo čuti crtice iz života prve župe, njenih vernika, župnika… o događajima značajnim za crkvu, o uređenju crkve i mnogim drugim interesantnim činjenicama vezanim za župu i crkvu kroz 300 godina postojanja.

Profesor Nikola Škalabrin koji je dugo godina bio profesor na Bogosloviji u Đakovu, inače Zemunac osvrnuo se u svom izlaganju na župu i crkvu Svetog Vendelina  iz nekadašnjeg predgrađa Zemuna Francestala koja je srušena 1947. godine posle II svjetksog rata. Govorio je o postojanju župe, o gradnji crkve ali ponajviše o tome kako i zašto je crkva srušena nakon rata kao osveta prema stanovništvu njemačke nacionalnosti, obzirom da su vjernici pretežno bili zemunski Njemci, i o tužnom kraju i sudbini jedne crkve i vjernika koji su je pohodili stotinama godina. Na kraju svog izlaganja pročitao je odlomak iz knjige nemačkog pisca koji je u njoj opisao tužna sećanja ljudi koji su napustili svoj dom a drugi dom nikada nisu našli u svojim srcima, o zemunskim Njemcima.

Posljednje izlaganje imao je prečasni Jozo Duspara. On za temu izabrao život i rad župnika naše župe nakon II svetskog rata. Govorio je o župniku Žabaroviću, zatim o Đuki Mariću i na kraju o njegovom prethodniku župniku Kolareviću. Vlč. Duspara se osvrnuo  na teške poratne dane župnika Žabarovića, policijske istrage, pretrese crkve i župne kuće, zatvaranja ali i na lijepe dane i razne anegdote vezane uz župnika. Govoreći o župniku Mariću saznali smo mnogo toga o životu župe, o njenim vjernicima, o stanju katoličkog življa 60. i 70. godina XX stoljeća, o broju vjernika, o vjenčanjima, krštenjima i o raznim župnim događajima. O župniku Kolareviću kao njegovom prethodniku i kolegi koga je i lično poznavao govorio je lijepim i biranim riječima a također se osvrnuo i na teške dane njegovog službovanj iz perioda devedestih godina XX stoljeća i nedaća koje su doživljavali vjernici župe a i sam župnik.

Na kraju, župnik se zahvalio nazočnima u publici na dolasku i pozornom slušanju i pozvao sve da u nedjelju prisustvuju središnjem događaju proslave, svečanoj Svetoj Misi koju će predvoditi Đakovačko – osječki nadbiskup Đuro Hranić uz suslavlje sa srijemskim biskupom Đurom Gašparovićem.

Nakon predavanja u crkvi je održan i koncert na orguljama ansambla MUSICA CAELESTIS. Još jednu lijepu večer priuštile su, župljanima već dobro poznate glazbenice, naše drage Tijana i Lidia. Tijana Nikolić sopran i Lidia Martiniello na orguljama ponovo su bile maestralne u svom nastupu. Župnik im se zahvalio što su svojim koncertom  upotpunile slavlje povodom proslave.